biti sjevernom zvijezdom
dijeliti četiri strane svijeta
od zapleta u tršćacima neba bez obrisa
vjerovati bilju s četiri spasonosna lista
biti smjerokazom sutonskom srcu, brodima bez busole,
treperiti
tako je poznato u hrvatskoj, na granici,
sve to
(iz pjesme 12.)
Kakav bi to bio hrvatski »smjerokaz« i kuda on navodi »sutonsko srce«? Ako nas »zemlja rađa nebo oslobađa«, dugujemo li što onima koji s nama dijele ono između? Treba li »naći novu zemlju za staru ljubav«? Ili postoji kakav drugi način da se dosegne »zagubljeni arhiv dobrote«?
Više Vaših pitanja posredno me navodi na ulogu dodatnoga tumača napisanoga. Nisam siguran da sam za to sposoban. Da sam, kao autor, znao bolje, sigurno bih tako postupio. Ovako ostaje to što jest. Autor tu nema što dodati. Oslobođen te »zadaće«, a potaknut nekim Vašim pitanjima, mogu posegnuti za sažetim komentarom »lika domovine« godine Gospodnje 2023. Neke od njegovih obrisa moguće je nazrijeti i u nekim mojim stručnim knjigama, napisanim neovisno o pjesničkim koje spominjete. »Ekonomija« sažetka sugerira kako je vrijedno uvijek iznova podsjećati da je zajednica koju zovemo nacijom, a bez nje, znamo, nema ni suvremenosti ni suverenosti, figurativno rečeno, »dvojstvena«. U isti je mah i zajednicom slobodnih i zajednicom srca (zajednicom osjećaja). Vukovar 1991. zorno je pokazao, i ne prvi put, kako to jedno s drugim u hrvatskim prilikama ide. Izgleda da se likovi zajednice slobodnih danas nerijetko svode na slobode raznolikih monopola da od nas prave budale, ponekad i »korisne«. A likovi zajednice srca na obrise javne »pristojnosti« koji bolje pristaju osamdesetima prošloga stoljeća. Ne mogu se, dakako, kao usporedne zbilje, poreći nekoliki primjeri nacionalne solidarnosti i sjećanja na one koji to zaslužuju. Dopušteno ih je držati »smjerokazima«. Oni, između ostaloga, sugeriraju kako se, ipak, treba odvažiti i biti ono što već jesmo, kada to, da parafraziram Igora Zidića, nedavnoga dobitnika Krležine nagrade, već jesmo: (europskom) nacijom. Možda bi trebalo, čitajući »unazad« neke suvremene stihove, »naći novu ljubav za staru zemlju«.
Ivan Rogić Nehajev (Lukovo, 1943.) ovogodišnji je dobitnik
Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo na području književnosti
Gore u našoj ravnici
I ovdje u jednom čovjeku
Nove i nove legu se jame
Iz diluvija bezimenih.
I nikada prije,
I nikada više takve samoće
U običnoj sezonskoj kiši.
(iz pjesme Jesen s Vukovarom i Tišinama Hrvatskim)
Što to povezuje jame u ravnici i jame u čovjeku? Je li čovjek »u svome jeziku potrošen, / u tuđem nemoćan« kada govori o vlastitim pobjedama? Nudi li poezija pomak u »iščitavanju nesmisla« povijesti? Čemu prispodobiti težinu našega »naramka svemira« – domovine?
Potrošeni smo, naposljetku, i u pobjedama i u porazima. I jedno je i drugo vrlo relativno: u svakoj pobjedi ima bar zrnce poraza, a dakako vrijedi i obrat. Konkretna pjesma odakle citirate završava ovako: »Možeš li, zašuti. / Možeš li?« Prema sjećanju mogu još reći da sam, bar donekle, bio nadahnut, ako uopće jesam, onim trenutcima u pisanju i stvaranju općenito kada si posve nesiguran u to što radiš, kada ti se jezik kao građa nekako »opire«, pa bio to i najdraži, jezik materinski, onaj za koji si utvaramo da njime najbolje vladamo. No ne vlada li on zapravo nama, piscima pak na poseban način? Ne služimo li mu?
Poezija, književnost, umjetnost općenito malo toga može i mogu, a svijet promijeniti – to pak nipošto, no mogu ga možda učiniti ljepšim i donekle boljim mjestom: nekim ljudima, neko vrijeme. Istovremeno, umjetnik, dakle i pisac, nudi, koju ste riječ uporabili, samo ljepotu, ako i nju, a uz nju još bi bar nekoć išle one drevne vrijednosti: dobro i istinito. Koliko je od svega ostalo u našem vremenu, kako stojimo s etikom i estetikom, procijenimo svatko za sebe.
Više naramaka nosimo od rođenja do prelaska u onostrano, do ponovna rođenja. Među njima nije Domovina »naramak«, iako može biti metaforičko breme. Ona je za mene ipak nešto posebnije, jednako kao obitelj, ljubav i vjera, najdraže mjesto za život i rad, sudbina… Dodijeljena nam je rođenjem, jednako kao život. Taj i takav dar čovjek bi trebao moći i znati opravdati, da ne kažem još patetičnije: zavrijediti. Svatko kako i koliko želi, zna, može i umije.
Boris Domagoj Biletić (Pula, 1957.) ovogodišnji je dobitnik Povelje Fonda
»Miroslav Krleža« za zbirku izabranih pjesama »Hvatanje zraka«
Zar ne vidiš, tu sam, razbijam
kule bjelokosne, utabavam blatnu zemlju,
vješam tišinu o preobilje riječi, budim mrtve
u zrcalima živih, udarce nazivam zvijezdama,
njegujem cvijet u našoj krvi, a s njim
i korijenje, gomolje, i korov, neka sve
obgrli sjaj, i poslije svega, ne bojim se,
podižem svoju svjetlost, niklu iz mog mraka.
(iz pjesme Netko)
Može li svjetlost niknuti iz mraka, ili cvijet iz krvi rata? Na koji je način patnja »stjecanje moći«? Muče li nas u zahvalnosti za domovinu »zablude koje su postale umijeća«? Ako »svaki krajolik može biti / ulaz u drugi svijet«, u koji nas svijet uvodi krajolik naše domovine?
Stjecanje moći u patnji stjecanje je nematerijalne moći u Bogu. Treba prevladati strah od patnje, ne bojati je se, prihvatiti ju kao dijalektičku nužnost, nikako kao nešto što je svrha samom sebi.
Takve zablude koje su postale umijeća, nisu ništa drugo nego umijeća samozavaravanja. I to mora izazvati bol, jer je utemeljeno na neistini. Ipak, koliko je domovina racionalan koncept, i koliko su u nekoj mjeri zablude nužne? Možda na utopijskoj razini, ali to je već nešto sasvim drugo, i o tome se može razgovarati.
Pitanje krajolika duhovno je pitanje. Čovjek nije samo prirodno biće, tako i priroda u sebi ima nešto što nije samo prirodno. Za mene je moj rodni Šibenik, moja Dalmacija (a i cijela Hrvatska) mitski prostor, pa me ponekad uopće ne bi čudilo da u nekoj šetnji i ne znajući odšetam u raj. Volim more i šumu. To su elementarne božanske misli.
Ivan Klarić (Šibenik, 1972.) ovogodišnji je dobitnik Nagrade »Tin Ujević«
za pjesničku zbirku »Magnitude«