Za diplomaciju Svete Stolice tvrdi se da je najstarija diplomacija jer je upravo Crkva razvila sustav diplomacije, kada je papa slao predstavnike da komuniciraju s političkim vođama te promiču među njima mir. Vatikanska diplomacija često ima snažniji utjecaj od drugih jer je dio lokalne kulture, a nije nametnuta lokalnoj kulturi. No iza vatikanske »vanjske politike« stoji tek nekoliko stotina ljudi u Državnom tajništvu u Vatikanu te u apostolskim nuncijaturama diljem svijeta. Uspoređujući ju s drugim zemljama i uspjesima koje postiže, zapanjujuće je da je vatikanska vanjska služba brojčano tako mala.
U povijesti Državnoga tajništva Svete Stolice hrvatski je narod imao i trenutačno ima više nadbiskupa koji sudjeluju u oblikovanju međunarodnoga položaja Svete Stolice kao apostolski nunciji u pojedinim zemljama. Uz tu istaknutiju ulogu u diplomatskoj službi Svete Stolice djeluje i više hrvatskih svećenika kao savjetnici ili tajnici apostolskih nuncijatura. Po prirodi svojega poziva »karijerni« diplomati Svete Stolice uz rijetke su iznimke ponajprije zaređeni službenici.
Uz četvoricu hrvatskih nadbiskupa koji imaju službe apostolskih nuncija (Nikola Eterović u Njemačkoj, Martin Vidović, Petar Rajič u baltičkim zemljama te Ante Jozić u Bjelorusiji), još su devetorica svećenika iz sljedećih (nad)biskupija u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u diplomatskoj službi Svete Stolice kao savjetnici i tajnici. Dolaze iz Zagrebačke, Splitsko-makarske, Đakovačko-osječke i Vrhbosanske nadbiskupije te Varaždinske, Bjelovarsko-križevačke, Krčke, Banjolučke i Mostarsko-duvanjske biskupije.
Nakon premještaja poglavara u Državnom tajništvu u srpnju ove godine donosimo ažurirani popis hrvatskih svećenika na njihovim službama, njihove životopise te promišljanja o diplomatskom angažmanu. Od svih kontinenata, najviše hrvatskih svećenika savjetnika nuncijatura trenutačno djeluje u Europi, njih četvorica.
Trenutačno najduži diplomatski staž kao savjetnik iz hrvatskoga naroda u diplomatskoj službi Svete Stolice ima svećenik Zagrebačke nadbiskupije mons. dr. Hrvoje Škrlec, koji je ovoga ljeta dobio novu službu – iz Bruxellesa odlazi u Vatikan. Djelovat će u Državnom tajništvu u Odsjeku za odnose s državama i međunarodnim organizacijama. Rođen je 15. listopada 1975. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a potom filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u zagrebačkoj prvostolnici 2000. godine. Bio je župni vikar u župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu godinu dana, a ujesen 2001. započeo je studirati crkveno pravo na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu, gdje je doktorirao nakon četiri godine. Boravio je najprije u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, a potom je primljen u Papinsku crkvenu akademiju.
U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je u srpnju 2005. godine. Papa Franjo ga je 2019. godine imenovao prelatom Njegove Svetosti. Vršio je službe u apostolskim nuncijaturama u Kazahstanu, Kolumbiji, Japanu, Etiopiji i Afričkoj uniji te Europskoj uniji.
Smisao je diplomatske službe predstavljati jednoga subjekta međunarodnih odnosa drugima, što znači da diplomati predstavljaju ili vladara kojemu služe ili državu iz koje potječu ili međunarodnu organizaciju za koju rade, rekao nam je mons. Škrlec te istaknuo posebnost vatikanske diplomacije: »Diplomacija Svete Stolice osobita je jer se tu radi o diplomatskoj službi koja se vrši u ime rimskoga biskupa, koji kao nasljednik sv. Petra ima osobit položaj u crkvenom zajedništvu, ali je zbog vrlo složenoga povijesnoga razvitka i subjekt međunarodnih odnosa.«
Na upit koliko se onda u diplomatskom radu djelatnika Svete Stolice odražava njegova nacionalnost te koliko je teško povezati univerzalnost i lokalnu pripadnost Crkvi diplomat Škrlec kaže: »U crkvenom zajedništvu i u crkvenopravnom poretku, koji ga zakonski uređuje, ne postoji ono što se obično određuje kao nacionalna pripadnost. Već je sv. Pavao u Poslanici Galaćanima naglasio da među kršćanima kriterij razlikovanja ne može biti nacionalna, socijalna ili rodna pripadnost, nego vjera koja postaje djelotvorna po ljubavi. Ipak, to ne znači da svatko od nas nema svoje podrijetlo. Ono nas neizbježno određuje. Europljani misle i djeluju drugačije nego narodi na Dalekom istoku. Nacionalna raznolikost diplomatskoga osoblja Svete Stolice odražava tako raznolikost crkvenih zajednica u svijetu. Svatko je od nas tu da služi Crkvi, navješćujući svima, na svoj osobit način, u različitim kulturnim i političkim kontekstima, radost i nadu. Osobita mi je čast da kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije i kao državljanin Republike Hrvatske mogu tomu pridonositi, i to već osamnaest godina.«
S najmlađim diplomatskim stažem među hrvatskim svećenicima koji djeluju u Europi jest mons. dr. Renato Kučić. On je svećenik Krčke biskupije, a trenutačno je na službi kao drugi savjetnik u apostolskoj nuncijaturi u Madridu. Rođen je 1978. godine u Malom Lošinju. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, započeo filozofsko-teološki studij u Rijeci, a nastavio ga na Papinskom lateranskom sveučilištu. Za svećenika je zaređen 2004. u Krku, a od 2005. do 2009. godine bio je vicerektor u Bogosloviji u Rijeci, župni vikar u Cresu te župnik u Vrhu. Primljen je potom u Papinsku crkvenu akademiju. Doktorat je postigao na Institutu Ivana Pavla II. za brak i obitelj, a pohađao je i predavanja iz kanonskoga prava na »Angelicumu«. Godine 2012. ušao je u diplomatsku službu Svete Stolice, a bio je na službama u apostolskim nuncijaturama na Šri Lanki, u Gani, Paragvaju te od 2021. u Španjolskoj.
Nastavlja se
