Kada je u ponedjeljak 7. kolovoza na povratku s proslave 37. svjetskoga dana mladih papa Franjo 110. put došao u rimsku baziliku svete Marije Velike pomoliti se pred omiljenom mu Djevičinom ikonom »Salus Populi Romani«, mnogi su mediji istaknuli kako se ikona s Papom i vratila s višednevne »posudbe« iz Lisabona. I dok je doista neuobičajena svaka prigoda kada ikona – po predaji djelo sv. Luke evanđelista – napušta Eskvilin, možda je i neobičnija pripovijest o tome kako je dvaput krunjena Gospa »Spasa Puka Rimskoga« na svojevrsnoj posudbi na desetljeće pohodila i Hrvatsku.
Iako je, naime, papa Pio V. tek na zamolbu sv. Franje Borgie 1569. dopustio isusovcima da za svoje kuće diljem svijeta izrade brojne kopije »Spasa«, u krunjenju tih slika – znaku kojim se papinski potvrđuje njihova kultnu značajnost – rimski biskupi nisu bili toliko darežljivi. Tako će se na popisima okrunjenih slika teško naći ijedna kopija rimske Velike Gospe doli jedne: one koju je zaboravljeni splitski isusovac, sluga Božji Rikard Friedl, 1887. pronašao na oltaru zapuštene kapelice dvorca Frankopana u Kraljevici. Time se – kronološki druga – papinski okrunjenim hrvatskim Gospama na Trsatu, u Zagrebu, Mariji Bistrici, Aljmašu i Voćinu pridružila i »Gospa Kraljevička«.
No odakle Gospi kruna? Odakle Friedlu slika? Odakle isusovci u Kraljevici? Pitanja su to kojima bi vrijedilo posvetiti čitavu knjigu da to u godini krunidbe, 1891., već nije učinio sam Friedl. Naime, među djelima isusovca za kojega je prije 80 godina Firentinska biskupija otvorila postupak beatifikacije nalazi se i dvjestotinjak stranica pod izvorno talijanskim naslovom: »Majka Božje milosti, ili: Povijesni spomen na sliku svete Marije Velike, koja se štuje u novicijatu Venetske provincije Družbe Isusove.« Autor djela nije potpisan, a i djelu bi se do danas izgubio trag da ga Javna knjižnica u Lyonu 2013. nije digitalizirala kao dio svoje isusovačke zbirke. Tako je ovo ujedno i prva prigoda da se sa svojevrsne monografije o isusovačkoj pobožnosti »Spasu« u hrvatskoj javnosti otire prašina zaborava.
Krunidbenu povijest šesnaestostoljetne slike koja je svojedobno putovala i do Brazila Friedl opisuje početkom 1891. »Mnoštvo milosti i pomoći koje je Presveta Marija izlila na kuću novaka u 50 godina proteklih od dospijeća njezine slike do danas začelo je u srcima prečasnih otaca naše provincije pobožnu misao da bi bilo dobro priskrbiti našoj Majci Božje milosti počast krunidbe jer je upravo tri godine ranije otac rektor od Castelgandolfa tu čast priskrbio Gospi novicijata Rimske provincije (riječ je o krunidbi izvorne ikone 1838., op. L. T.). (…) Presveta Marija, koja je i predložila tu misao, izgladila je sve prepreke, nadahnuvši darežljiva srca da joj svojevoljno kao dar prinesu krunu što će resiti njezino čelo i čelo njezina Djeteta. Tako je s blagoslovom poglavara odlučeno da se uredi sve što je potrebno za uzvišenu svečanost; krune su već pripremljene te ih je za tu svrhu na blagdan svetoga Lovre 1890. blagoslovila Njegova Svetost papa Lav XIII.; i svi što žive u ovoj kući sada već uzdišu sinovskom tjeskobom za presretnim petim danom kolovoza kada će lik svoje Presvete Majke ugledati urešenim blistavim vijencem.«
Nakon što je Rikard Friedl u crkvi Gospe od Pojišana 17. listopada 1862. odlučio pristupiti isusovcima, u Veroni je pred novicijatskom kopijom »Spasa Puka Rimskoga« 13. studenoga 1864. obećao savjesno opsluživati Pravilo. Zbog učestalih progona Družbe novak Friedl pod zaštitom je lika Majke Božje milosti putovao od Feldkircha i Appiana preko Padove i Bresannonea pa sve do Lavala, gdje je zaređen 9. rujna 1877.
Obnova i uresje frankopanske kapele bili su prvi kraljevički pothvat splitskoga isusovca.A hrvatskoj je duši Rikard Friedl namro još barem dva: ući u trag okrunjenoj slici Majke Božje milosti i obnoviti kauzu čovjeka koji je priredio drugu krunidbu Gospe u Hrvata
Nakon dvije godine provedene daleko od slike, kojoj je naslov nadjenuo isusovac Pietro Maria Viscardini, Friedl se ponovno susreo s Velikom Gospom 14. prosinca 1879. kao pomoćnik učitelju novaka u Aux Aullexu, odakle je čitav novicijat 1880. prognan u Valenciju.
Činilo se da su se Majka Božje milosti i njezin štovatelj zauvijek odvojili u srpnju 1880., kada je Friedl preuzeo odgojnu službu u Nadbiskupijskom sjemeništu »Zmajević«, no već je 12. rujna 1887. poslan za učitelja novaka koji su privremeni dom 1884. pronašli u Kraljevici. Godinu prije u frankopanskom je dvorcu živjelo čak 111 isusovaca, od čega 29 novaka. Venetske će novake i njihovu zaštitnicu Friedl pratiti i kada se novicijat, čijim je upraviteljem postao 14. prosinca 1894., zbog gripe premješta u Soresinu kraj Cremone. S Gospom će se nesumnjivo susretati i nakon 18. listopada 1896., kada je izabran za venetskoga provincijala, pa sve do 6. svibnja 1899., kada je preuzeo torinsku provinciju.
Kako u izvještaju o kraljevičkim isusovcima izvještava povjesničar Valentin Miklobušec, venetski provincijal Valentino Steccanella nakon talijanskih je, austrijskih i francuskih progona Družbe 1882. počeo tragati za prikladnim smještajem mladih isusovaca »u Gorici, Koruškoj, Tirolu, Istri, Lichtensteinu, čak i u Češkoj, ali sve uzalud«. Barem se tako činilo do 1883., kada je sredstvima grofice Clementine von Lottensberg uspio od zagrebačkih milosrdnica otkupiti Novu Kraljevicu. Senjsko-modruški biskup Juraj Posilović i hrvatski ban Ladislav Pejačević bez oklijevanja su dali svoje odobrenje.
»U srpnju 1884., na zahtjev poglavara, zajednica novaka imala se ujediniti sa studentima što su se, došavši početkom školske godine iz Španjolske, oporavljali u dvorcu Frankopana, u hrvatskoj Kraljevici, blizu Rijeke. Čak im je i to utočište posve pripravila dobrotvorna ljubav svetoga Josipa, koji je tako deseti put unutar nekoliko godina providio – darežljivom gostoljubivošću dobročinitelja koje je nadahnuo i pomoću neočekivane milostinje – utočište sirotomu novicijatu Venetske provincije. A dobra Majka Božje milosti i ovoga je puta željela slijediti svoju djecu u Kraljevicu, smještena za prvih godina, dok je bilo drugih hitnih poslova, u siromašnu kapelu; trenutno se ona obnavlja i urešava…« Obnova i uresje frankopanske kapele bili su prvi kraljevički pothvat splitskoga isusovca. A hrvatskoj je duši Rikard Friedl namro još barem dva: ući u trag okrunjenoj slici Majke Božje milosti i obnoviti kauzu čovjeka koji je priredio drugu krunidbu Gospe u Hrvata.
