»Škrtce treba usporediti s pčelama. Oni rade kao da će vječno živjeti.« To je zamijetio grčki filozof Demokrit. Još uvijek to vrijedi. Ima ljudi koji rade kao da za njih nema nikakva kraja. Stalno moraju sve više skupljati iz straha da jednom ne dođe do nestašice. Demokrit, koji je već u četvrtom stoljeću prije Krista promatrao takve ljude, kao uzrok takvu bespoštednomu radu vidi škrtost. Ono što ljude čini da bespoštedno rade nije marljivost, nego škrtost.
Marljivost izgleda drukčije. Kod nje posao teče. Ona čini radost. Škrtac radi ogorčeno. Ne može prestati jer ga je strah da ne će dovoljno dobiti. Škrtost je gramzivost. Nije štedljivost, koju često povezujemo sa škrtošću, nego je to pohlepa za bogatstvom. Koga takva pohlepa tjera, taj mora stalno raditi. On se ne može odmarati i uživati. Uživanje bi smanjilo njegovo bogatstvo.
Škrtac ne živi. On misli da će jednom uživati plodove svojega rada. Ali svaki put odgađa trenutak uživanja iz straha da bi mogao propustiti daljnju mogućnost bogaćenja. Pohlepnik ne može stvarno živjeti jer uvijek živi za neko buduće vrijeme. Ali ono nikad ne će doći. I tako on radi kao da će vječno živjeti. No jednom, iznenada, doći će do spoznaje da ipak ne možemo vječno živjeti.
(Iz »Knjige o umijeću življenja«
objavljene u nakladi Glasa Koncila)
