Uz već poznat trend starenja stanovništva, najnoviji podatci Državnoga zavoda za statistiku potvrđuju daljnji pad prirodnoga prirasta stanovništva Hrvatske, kao i povećano iseljavanje iz zemlje, kako navodi Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji. Službene brojke pokazuju da se lani odselilo 36 436 osoba, a iz inozemstva se u Hrvatsku doselilo 13 985 građana. No zabrinjava činjenica da to nisu realni podatci jer demografi procjenjuju kako je broj iseljenih dva puta veći od broja evidentiranih. Dr. Ivan Čipin s Katedre za demografiju zagrebačkoga Ekonomskoga fakulteta tumači da su službeni pokazatelji Zavoda za statistiku zapravo evidencija Ministarstva unutarnjih poslova o broju prijava i odjava prebivališta i boravišta. Prije dvije godine, 2015., prema podatcima DZS-a u Njemačku su se iselila 12 264 hrvatska građanina, a prema podatcima Njemačkoga statističkoga zavoda u isto vrijeme u Njemačku ih se doselilo 57 412. Činjenica je da su u Njemačkoj u taj broj uključeni Hrvati iz BiH koji imaju hrvatsko državljanstvo, rekao je dr. Čipin.
Da je puno više gastarbajtera od pokazatelja Zavoda za statistiku nedavno je otkrila i njemačka savezna ministrica rada Andrea Nahles. Ona je utvrdila da se po njihovoj evidenciji u posljednje dvije godine u Njemačku uselilo čak 93 000 Hrvata i da tamo trajno žive s boravišnim i radnim dozvolama te socijalnim osiguranjem. Dr. Čipin kaže kako Hrvatska nije iznimka po manjkavoj evidenciji iseljenika te da je to problem mnogih istočnih europskih država. Neki koji odlaze bez prijave u službenoj evidenciji misle da će izgubiti neka prava poput biračkoga, napominje dr. Čipin. Uvjeren je ipak da će se od iduće godine smanjiti broj građana koji odlaze iz Hrvatske. Situaciju koju Hrvatska ima danas već su prošle ostale zemlje koje su postale članice EU-a. S obzirom na gospodarske pokazatelje koji idu prema gore, očekuje se da je to vrhunac iseljavanja i da će se iduće godine taj iseljenički radni balon lagano ispuhati i svesti u normalne okvire.
O hrvatskim misionarima malo se zna prema onome što i kako čine u najsiromašnijim krajevima svijeta. Zdravko Pilić navodi da su misionari i misionarke ljudi koji su posebno hrabri, koji su produžena ruka dobrote i vjere. »Hodaju diljem svijeta, pomažu siromasima i naviještaju radosnu vijest«, tim je jednostavnim riječima Antun Štefan, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih dijela u Hrvatskoj, opisao bit 29. godišnjega susreta hrvatskih misionara i misionarka koji se održava u Šibeniku i Šibenskoj biskupiji. Pedesetak sudionika, među njima i hrvatski misionari pristigli iz Tanzanije, Zambije, Konga, Perua, Bolivije, Ruande, Salomonskih Otoka, Rusije, Čilea, Madagaskara i Ugande, okupilo se kako bi podijelili iskustva, radosti i teškoće života u zemljama u kojima djeluju. Tih 85 hrvatskih misionara i misionarka u 27 zemalja širom svijeta živi i radi s lokalnim stanovništvom, pomažući im da prevladaju životne izazove poput gladi, bolesti i nedostupnosti školovanja. Zato gdje dođu izazivaju divljenje, kazao je Štefan, otkrivajući da su nakon večernje mise u šibenskoj katedrali ljudi ustali i dugo im bez prestanka pljeskali a da nisu izrekli ni jednu jedinu riječ. »Narod vjeruje u heroje i to ga hrabri. Kad jedna Crkva kao što je naša u Hrvata rađa heroje vjere kao što su misionari, na dobrom smo putu. Broj misionara u Crkvi u Hrvata ne smanjuje se i to naš narod hrabri: to je znak da naša Crkva nije umorna, da je mlada i živa, da je izraz zrele vjere, koja se želi i drugima navijestiti.«
Među 18 hrvatskih misionara bio je i don Ante Batarelo rodom iz Krušvara u Dicmu Gornjem koji je već 42 godine u Tanzaniji. Ni tamo mu, veli, ne nedostaje Hrvata. Upoznao je slušatelje s tim da je u Tanzaniji jedan od najbogatijih ljudi Hercegovac Toni Dragaš. On je otvorio nekoliko hotela u Zanzibaru. Tanzanija iz 1975. i Tanzanija danas 2017. ne može se uopće usporediti, rekao je don Ante. »Ja sam tada jedini imao auto u krugu od 300 do 400 kilometara, nisam imao ni vode, ni struje, ni kuće, živio sam u jednoj kažermi od blata i pruća. Takav je bio moj život četiri, pet godina 800 kilometara daleko od Dar es Salaama«, rekao je don Ante, koji danas najviše uživa uzgajati voće zahvaljujući tomu što je iskopao bunar za vodu. Nema što ne uspijeva u tom raju zemaljskom: banane, papaja, embe – to je najslađe afričko voće – problem je jedino što nema kiše, klima se dosta promijenila.
Koliko se razlikuju djeca možda su primjer Lorena i Ivan koji su od rođenja slijepi, ali to ih nije omelo da sviraju na klaviru. Kada su im bile samo tri godine, Lorena Ogrešević pokazivala je interes za glazbu, pjevanje i instrumente svake vrste, ali klavir je oduvijek bio u njezinu fokusu, piše Vedran Balen. Glazba je njezin svijet. U svijetu koji ne vidi. Lorena je rođena slijepa. Ima pregršt nagrada osvojenih na natjecanjima pjevačkih zborova, a potkraj prošle godine prvi put je nastupila i na Božićnom koncertu na klaviru. »Obožavam svirati, nemam tremu pred publikom. Klavir mi je najdraže glazbalo zato što ima lijepe tonove i mogu fino prebirati prstima. Omiljena skladba mi je Mali ples«, kaže 11- godišnja Lorena. Njezina velika želja za sviranjem ponukala je njezine roditelje da je upišu u glazbenu školu. Pokazalo se da djevojčica ima »žicu« za glazbu i da joj hendikep nije prepreka. »Loreni je potrebno puno truda da bi svladala nešto što druga djeca svladaju s lakoćom, od samoga ‘otkrivanja’ tipki do toga da svaku skladbu mora učiti napamet. Zato svaki put kad zasvira osjetim neopisivu radost i ponos«, kaže Lorenina mama Ivana.
S Lorenom sate klavira pohađa i dvije godine mlađi Ivan Perković, koji je također slijep i note »čita« prstima. »Kad sam bio mali, volio sam dječje pjesmice, a sada volim slušati i svirati sve«, kaže Ivan. Dječak ima dobar sluh i odlično se snalazi iako njegovim roditeljima ni danas nije jasno kako to uspijeva. I on je svirao na božićnom koncertu, a zna se da to ne može bilo tko. »Moram priznati da ne znam ni jednu notu na brajici. To je jedini dio u kojem nemam apsolutno nikakvoga udjela«, govori Ivanova mama Senka. Dolazak slijepih učenika u školu njihov učitelj Frano Fabris doživio je kao novi izazov. Shvatio je da se mora suživjeti s njihovim hendikepom i iskoristiti njihovu jaču stranu, a to je memorija. »Lorena i Ivan odlično pamte. Oni moraju vježbati više i temeljitije od druge djece, ali zato kad nauče jednu skladbu, nauče je zauvijek«, rekao je Fabris, napomenuvši da velik udio u radu s djecom ima njegova kolegica Darija Rac koja obrađuje teoretski dio.
U tekstu u »Slobodnoj Dalmaciji« Vinko Vuković piše o turizmu u Zagrebu, gdje je u lipnju sve popunjeno, što je oborilo sve rekorde. Za srpanj je rezervirano sve već u siječnju. Isto je u Dalmaciji, gdje su stalne gužve, puni apartmani i restorani, pa čak i vlasnici sami čiste objekte jer nema tko drugi. Zavod za zapošljavanje kipi od upita uspaničenih poslodavaca koji bi dali kraljevstvo za čistačicu, ali čistačica nema ni da ju se zlatom plaća, govore vlasnici lokala. U splitskom kafiću na predjelu Spinuta, daleko od manufaktura što u jezgri danonoćno tiskaju novac, kava se poslužuje samo do 16 sati. Nakon toga objekti se zatvaraju. »Ne možemo naći konobare ni čistačice«, službeno je objašnjenje. Velika hrvatska tvrtka u Dubrovniku već mjesecima ne može naći dovoljan broj čistačica. Njima nije problem novac, nego ljudstvo. U Dubrovniku je sat čišćenja najskuplji i doseže do devedeset kuna. U ostatku Dalmacije »na crno« može se dobiti 60, 70 kuna po satu, a realna je cijena, tvrdi vlasnik tvrtke za čišćenje, 25-30 kuna sa svim plaćenim davanjima i primanjima. U Njemačkoj, jer svaka hrvatska priča završi kad-tad u Njemačkoj, poslodavci takvih jada nemaju: gazda fino dođe na poreznu upravu, uzme jednokratnu poreznu markicu, ili ih uzme deset, ovisno koliko mu taj dan radnika treba, unajmi radnika i svi zadovoljni. Poslodavac je dobio dobroga radnika, radnik je dobio privremeni posao ne gubeći ranije stečena socijalna prava, a država je dobila plaćeni porez, navodi Vuković. A kod nas? Svi mole Boga da sezona potraje, da produži barem za koji dan. A produži li, eksplodirat ćemo. Bit će to nered koji ni odred elitnih čistačica ne će moći počistiti. A čistačica ni za lijek – zaključio je Vuković.
