»Kao među anđelima«, opisao bi tkogod iskustvo spokoja, pa čak i počinka. No da u vojsci nebeskoj nije naći »ni dremljiva ni snena«, jasno je već i iz toga što prethodnicu Gospodina nad vojskama čine »grmljavina, tutanj, buka velika, vihor, oluja i plameni oganj što proždire«. Makar, naime, sam Bog progovara »iz oluje«, višnju graju podižu anđeoska kola »poput vihora« i konji »brži od orlova« kojima Gospodin jezdi »po nebu iskonskom«. Nije tu riječ o zemaljskim konjima što su »meso, a ne duh«; no nije ni riječ tek o znamenju nebeskih konjanika koje su u duhu vidjeli Zaharija i Ivan. Premda gromoglasna i munjevita, i kola s kerubinskom zapregom zasebna su pojava. Psalmistova opaska da su »Božja kola bezbrojna«, čini se, ovjerava da je svaki anđeoski kor ujedno – konjica. A da »golemu vojsku« što je nebeskom bukom jednoć potjerala Aramejce doista tvore »ognjeni konji i kola«, prvi je načuo prorok Elizej.
»U zraku se čuje kas konjanika Otkrivenja« – tako je duh nove, »duhovne« umjetnosti u almanahu »Plavi jahač« ocrtao slikar Franz Marc 1912. – iste godine kada je načinio skicu za ulje na platnu »Kula plavih konja«.
Da je to izgubljeno djelo njemačkoga ekspresionista više od puke animalističke studije, naslutili su teološki komentari njegova suvremenika Paula Tillicha; no da je posrijedi i svojevrstan prikaz Elizejeva viđenja, svojim je postupcima nagovijestio sam umjetnik. Na duhovnu narav konjâ upućuje modrilo kojemu je mistički modernist pripisivao i muževnost i oporost; na njihovu vojničku zadaću osim strogoće pogleda i krutosti reda podsjeća i vojni prizvuk naslova; a na njihovu anđeosku službu i više od ognjene duge što im u grivi iščezava upozorava gorući mjesec koji im resi prsa. Dragovoljca što je u ratu nazirao otajstvo kao da je težnja da »vidi i slika očima životinja« posjela na anđeoska kola.
Sjedeći uz prozor kočije na putu za obiteljsku kuću na obali Valencije, osamnaestogodišnja je Juana María Condesa Lluch nazrela žalosno otajstvo kojemu će podvrći svu svoju volju: težinu zebnje i gladi tvorničkih radnica, u kojima su njihovi gazde vidjeli tek radne životinje. Makar je španjolska blaženica – iščezla sa zemlje 1916., kao i suvremenik joj Franz Marc – tada već bila članicom čak triju pobožnih zajednica, zavjet djevičanstva na koji se u tajnosti odazvala kao da joj je nagovijestio rat za utemeljenje novoga redovničkoga udruženja. »Evanđeoska radinost« kojom je bogataška kći uresila goruću skrb o sirotama ipak je slomila krutost mjesnoga nadbiskupa: za prvim radničkim skloništem slijedila je škola, a za školom i novicijat Služavaka Marije Bezgrješne. »Biti sveta u nebu, a da ne podignem prašinu na zemlji« – izlišno je dokazivati da je »biblijska žena« to geslo prisluhnula baš od – nebeske konjice.
