Nerijetko se čuje: »Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti.« Ta rečenica nosi određeni prizvuk neiskrenosti. Može li se zbilja oprostiti ako čovjek nije zaboravio? Osim toga, zašto uopće zaboraviti? Zar trud da čovjek zaboravi ne bi bio nasilan i nelogičan? Zar zaborav počinjenoga zla ne bi bio nepravedan i naivan?
Biblija je knjiga sjećanja. Ništa, pa ni grijehe svojih najuglednijih ljudi, poput Davida ili Petra, Biblija ne »gura pod tepih«, nego sve iznosi na vidjelo. Pavao ne samo da ne potiskuje i ne niječe da je progonio kršćane, nego se u svom rukopisu sâm toga sjeća: »Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu.«
Zašto Biblija zagovara sjećanje, a ne zaborav prošloga, pa makar to što je prošlo bilo nezgodno za sjećanje? Odgovor se naslućuje u riječima čovjeka koji je primjer opraštanja: »Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom…« (Ivan Pavao II.). Oprostiti a ne zaboraviti moguće je, dakle, jedino kada ozdravi sjećanje. Biblija upravo o tome svjedoči. Zanimljivo, tko zaista oprosti, taj i malo-pomalo zaboravlja. Sjećanje blijedi i na kraju čovjek se više gotovo i ne sjeća što se dogodilo. Slično je to rani na tijelu koja je zacijelila i ostao je ožiljak.
Jedna je žena na nagovor prijatelja izvršila pobačaj. Kad je potpuno shvatila što se dogodilo, osudila je samu sebe, a svoga prijatelja zamrzila. Svoju je muku nosila u sebi sve dotle dok nije vidjela da ne može dalje jer je i duševno i tjelesno sve više slabjela. Otvorila je svoje srce, prihvatila oproštenje, oprostila sebi svoju slabost što je popustila pritisku prijatelja, i oprostila prijatelju. Doživjela je mir i životnu radost. Muka kroz koju je prošla i mir koji je na kraju dobila postali su joj poticajni da se bori za nerođeni život. Postala je apostolom nerođenih i tako spasila mnoge živote nevinih, mnoga srca žena majki zaštitila od sličnih muka, a mnogima svojim svjedočanstvom pokazala da nikada ne treba gubiti nadu.
