Bosna i Hercegovina neprestani je predmet interesa međunarodne zajednice i svjetske politike. Njezina politička složenost više je puta određivala političku budućnost Europe, a često su na njoj međunarodne sile vježbale strogoću, pa tako i stvaranje »hibridnoga« mira, onoga u kojem danas konstitutivni narodi ne uživaju ista prava. Najviše je stradalnički hrvatski narod, a agonija se proširuje i na optužnice hrvatske šestorice u Haagu, samo zato što su branili svoje. O toj temi knjigu je napisao dr. Mate Arlović »Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine«, a njezine tekstove upotpunjene i svojim spoznajama komentira prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo, koji je dvostruki doktor znanosti. Stalno je zaposlen kao znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, gdje je voditelj Područnoga centra Osijek.
DDR. BREKALO: Kada je riječ o knjizi dr. Mate Arlovića, to je sadržajno promatrano prvorazredni interdisciplinarni znanstveni rad iz područja društvenih i humanističkih znanosti, područja prava i povijesti, odnosno grane ustavno pravo, poznavatelja i hrvatske i svjetske moderne i suvremene povijesti. To je doprinos rasvjetljavanju nastanka, egzistiranja i prestanka postojanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB). Do izlaska knjige ta tema nije bila cjelovito i sustavno obrađena ni u Hrvatskoj ni u susjednoj Bosni i Hercegovini. Većina dosadašnjih znanstvenih, stručnih i novinarskih radova koji su se bavili Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosnom nije pisana cjelovito. Arlović je knjigu napisao na najvišim znanstvenim standardima, pri čemu se koristio brojnim znanstvenim metodama, među kojima osobito treba istaknuti analizu i sintezu te normativnu, povijesnu i komparativnu metodu prigodom proučavanja savezne i republičkih povijesnih legislativa, brojnih međunarodnih pravnih vrela, političkoga i sigurnosnoga konteksta u SFRJ, odnosno Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U tančine je obradio razloge nastanka, egzistiranja i prestanka postojanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, bez ikakvoga političkoga konteksta, za razliku od vrlo čestih slučajeva kod određenih autora, ovisno o tome kojem političkom bloku ili interesnoj skupini pojedini autor pripada. Bez obzira s kojega se stajališta gledalo, sve to dolazi »iz pera« vrsnoga ustavnopravnoga stručnjaka, premda je bio nekadašnji politički rival i opozicijski političar koji ponekad nije bio na istim političkim frekvencijama s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Ipak, uvijek je podupirao njegovu državotvornu politiku te je kod njih bilo prisutno političko suglasje o stvaranju samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske.
DDR. BREKALO: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju donio je 29. svibnja 2013. prvostupanjsku presudu protiv šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata zbog navodnoga sudjelovanja u »zajedničkom zločinačkom pothvatu«, kojemu je cilj bio stvoriti etnički čistu hrvatsku državu na bosansko-hercegovačkom dijelu teritorija nekadašnje Banovine Hrvatske. Zapravo, oni su optuženi po zapovjednoj odgovornosti, pri čemu je institut međunarodnoga kaznenoga prava prilično široko tumačen u slučaju optuživanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Naime, institut zapovjedne odgovornosti počeo se rabiti u međunarodnom pravu nakon Prvoga svjetskoga rata, prema kojem su zapovjednici i druge nadređene osobe odgovarale za počinjene zločine svojih podređenih vojnika i zapovjednika. Širu je primjenu taj institut doživio nakon Drugoga svjetskoga rata, pri čemu je odgovornost s vojnih proširena i na civilne zapovjednike. Osobito je tu praksu primijenio Međunarodni vojni sud za Daleki istok koji je po zapovjednoj odgovornosti, osim najeksponiranijega japanskoga generala Tomoyukija Yamashita, osudio veći broj civila i nekolicinu ministara. Dodatni razvoj zapovjedne odgovornosti u međunarodnom kaznenom pravu susreće se kod Međunarodnoga suda za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava na području bivše Jugoslavije i Međunarodnoga kaznenoga suda za Ruandu. Međutim, kada kršenje međunarodnoga humanitarnoga prava nije mogla odrediti ad nomen, tj. prema imenu, bivša glavna tužiteljica Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije Carla del Ponte pribjegavala je primjeni instituta zapovjedne odgovornosti. Očit je primjer činjenično neutemeljena optužnica protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Identičnu praksu nastavio je i njezin nasljednik Serge Brammertz koji je 11. lipnja 2008. u Drugoj izmijenjenoj optužnici, po principu »kopiraj i zalijepi«, optužio navedenu bosansko-hercegovačku šestoricu Hrvata.
DDR. BREKALO: Knjiga autora Arlovića pravna je ekspertiza koju je on činjenično napisao za potrebe obrane nepravomoćno osuđene šestorice bosansko-hercegovačkih Hrvata. Istodobno, to je svojevrsni znanstveni odgovor na knjigu »Geneza jedne zablude« čiji je autor slovenski ustavnopravni stručnjak Ciril Ribičič, a ta je knjiga proizišla iz ekspertize koju je izradio za potrebe Tužiteljstva Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju. Naime, Ribičič je ekspertizu izradio za potrebe suđenja šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata. Kada se uspoređuje Arlovićevu knjigu s knjigom Cirila Ribičiča, znanstvena korektnost nalaže primjenu komparativne metode, temeljem koje se može doći do kvalitativne i kvantitativne spoznaje o temi koja je predmet pisanja. Arlovićeva je knjiga tiskana na B5 formatu, sadrži 385 stranica teksta, 303 fusnote, 15 priloga, navodi 62 znanstvene i stručne knjige, 68 zakonskih izvora (tuzemnih i inozemnih) i osam ostalih vrela. Na drugoj strani, Ribičičeva je knjiga znatno manja, tiskana je na A5 formatu (džepno izdanje), sadrži 189 stranica teksta, 204 fusnote, nema klasificirane izvore podataka. Sadržajno promatrano, vrlo se lako može zaključiti da su određeni dijelovi sadržaja njegove knjige politički konotirani, na određenim mjestima izvodi zaključke iz negativnih pravnih i političkih premisa. Drugim riječima, knjiga sadrži kontradiktorne Ribičičeve zaključke, iako su oni temeljeni na istim činjenicama i dokazima kojima je Arlović raspolagao, kao i optuživanja da je netko nešto odlučio ili poduzeo, a da za to nema pravno relevantne dokaze. Kada se promatra sadržaj Ribičičeve knjige, kao i kontekst njegova angažmana u Haagu, mora se imati u vidu da je tada glavna haaška tužiteljica bila Carla del Ponte koja je bila nesklona hrvatskim generalima pravno neutemeljeno optuženim za ratni zločin pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Odgovor na motive Ribičičeva pisanja dat će povjesničari u bližoj i daljoj budućnosti, kao što će valorizirati i ulogu njegova otca Mitje Ribičiča, poznatoga slovenskoga partijskoga dužnosnika, protiv kojega je 2005. godine bila podnesena kaznena prijava po zapovjednoj odgovornosti zbog poslijeratnih smaknuća, na temelju dokumentacije otkrivene u Arhivu Republike Slovenije o zatvorenicama iz poslijeratnih ljubljanskih zatvora Ozne.
DDR. BREKALO: Kategorički tvrdim da prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije imao namjeru dijeliti niti je dijelio BiH. Tu tezu uporno prezentiraju nositelji velikosrpske politike i bošnjački fundamentalisti. Nažalost, među njima je neznatan broj onih koji aktivno sudjeluju u političkom životu Republike Hrvatske, oni kontaminiraju hrvatsku političku scenu, zloupotrebljavaju hrvatski politički pluralizam i kompromitiraju oficijelnu politiku i hrvatsku državu. Oni su politički paraziti, koji zloupotrebljavaju proračunska sredstva osigurana za egzistiranje pluralne hrvatske političke scene koja u ovom trenutku ima 146 registriranih i 136 deregistriranih političkih stranaka različitih političkih predznaka i provenijencija. Prema tome, vrlo lako se može zaključiti da su pojedinci indoktrinirani i instruirani od strane obavještajnih sustava pojedinih zemalja koje imaju razne aspiracije prema Hrvatskoj, pri čemu su najizraženiji teritorijalni i gospodarski razlozi, a zadnjih smo dana svjedoci napete situacije oko hrvatskoga akvatorija.
Arlovićeva knjiga definitivno ruši mit o temi »tajnoga« sastanka između prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i srbijanskoga predsjednika Slobodana Miloševića, koji je održan 30. ožujka 1991. u Karađorđevu, na vojnom poljoprivrednom imanju i lovištu JNA, bivšoj rezidenciji Josipa Broza Tita. Premisa o ispravnosti tvrdnje da je sastanak bio tajan oboriva je karaktera jer je jugoslavenska državna tiskovna agencija Tanjug istoga dana objavila informaciju, odmah nakon završetka sastanka. Sastanak je postao jednim od najrazvikanijih političkih mitova u postjugoslavenskoj povijesti. Sveukupnost istraživanja izloženoga u knjizi jasno i nedvosmisleno dokazuje da nema čvrstih znanstvenih, stručnih, zakonodavno pravnih, a napose ustavnih akata i na njima utemeljenih argumenata koji bi mogli potvrditi da je hrvatsko državno vodstvo na čelu s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom sudjelovalo ili imalo namjeru sudjelovati u podjeli BiH radi odcjepljenja dijela njezina teritorija na kojem žive Hrvati i njegova pripojenja Hrvatskoj.
Na drugoj strani, Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju da je Milošević kao »polugu moći« imao JNA koja je bila pod njegovom izravnom kontrolom preko armijskoga vrha koji je kadroviran prema njegovim zahtjevima. Nakon Titove smrti, kad je admiral flote Branko Mamula bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, postupno razoružavanje Teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. Prema podatcima The Military Balance 1990-1991, The International Institute for Strategic Studies, JNA je početkom Domovinskoga rata bila jedna od najbrojnijih i najbolje opremljenih armija u Europi. Primjera radi, prema podatcima navedenoga renomiranoga londonskoga instituta, JNA je 1991. u svom arsenalu imala 449 zrakoplova, od toga 140 MIG-ova 21 i 16 MIG-ova 29 koji su u prosjeku bili stari osam godina. Prema tome, Milošević nije imao potrebe za dogovorom o podjeli BiH jer je Republika Hrvatska bila razoružana. Na drugoj strani, Tuđmanovi politički oponenti namjerno zaboravljaju načelo međunarodnoga prava na temelju kojega se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao međunarodne granice novih država u času stjecanja neovisnosti. Arbitražna ili Badinterova komisija, koju je 7. rujna 1991. u Haagu ustanovila Europska zajednica u sklopu Konferencije o miru u Jugoslaviji, potvrdila je primjenu načela uti possidetis i u slučaju raspada federalnih država. U svojem Mišljenju broj 3 (o međunarodnim granicama novih država) od 11. siječnja 1992. istaknula je da na temelju toga načela raspadom SFRJ, a u nedostatku drukčijega sporazuma između novih država sljednica SFRJ, republičke granice ipso iure i ipso facto postaju međunarodne granice zaštićene odredbama međunarodnoga prava. Naime, na temelju navedenoga načela Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate su kao subjekti međunarodnoga prava. U knjizi su navedene brojne činjenice koje dokazuju da oficijelna vlast Republike Hrvatske s dr. Franjom Tuđmanom na čelu tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj i nakon njegova okončanja nije radila na dezintegraciji Bosne i Hercegovine kao multietničke i multikonfesionalne države. Zapravo, hrvatska oficijelna politika, unatoč brojnim ratnim poteškoćama, aktivno i kontinuirano se borila očuvati teritorijalni integritet BiH. Valja iznijeti činjenicu na temelju dokumenata koje su potpisali predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, počevši od Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske pa sve do Općega okvirnoga sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonskoga sporazuma koji je potpisan u Elizejskoj palači u Parizu. Zbog takve konzistentne politike hrvatskih oficijelnih vlasti Republika Hrvatska je krajem 1991. i tijekom 1992. godine priznata kao subjekt međunarodnoga prava, odnosno samostalna država. Dana 22. svibnja 1992. zajedno sa Slovenijom i BiH primljena je u Ujedinjene narode kao punopravna država članica.
DDR. BREKALO: Odgovor je vrlo jednostavan, izostaje institucionalna, državna aktivnost na razotkrivanju počinitelja raznih oblika kaznenih djela koja su zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom. Sve akcije vode se sporadično, one su ad hoc karaktera, nema kontinuiteta, a struka je vrlo često zanemarena i potplaćena. Na drugoj strani imamo, htjeli to priznati ili ne, recidiv aktivnosti KOS-a koji vrlo vješto manipulira činjenicama. Zoran je primjer Savo Štrbac i njegov »Dokumentaciono informacioni centar Veritas« koji djeluje u Banjoj Luci i Beogradu, a nalazi se na izravnoj vezi sigurnosnoga sustava Srbije i Republike Srpske. Općepoznata je činjenica da Štrbac radi razne povijesne falsifikate koji se odnose na Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH. Na drugoj strani jedno krilo KOS-a uključilo se u vojne, civilne i pravosudne strukture BiH. Odgovor se vrlo lako može pronaći ako se prouči biografija pojedinih političkih dužnosnika i vojnih zapovjednika i njihovo djelovanje na terenu koje je dovelo do sukoba HVO-a i Armije BiH na određenim područjima BiH. Ti pojedinci su manjina jer politikom »zavadi pa vladaj« štite svoje socijalne položaje, a poneki i golemu imovinu koja nije produkt njihova rada i akumulacije kapitala. To su činjenice o kojima se javno ne govori jer se ljudi boje. Međutim, moram istaknuti da velika većina Bošnjaka i Srba jesu za suživot s Hrvatima koji imaju najbolji financijski potencijal zbog višedesetljetne velike dijaspore.
DDR. BREKALO: Istina nas jedino može osloboditi i pomiriti tamo gdje je prisutan latentni ili izravni sukob. Svjedoci smo izvrsnih odnosa Francuske i Njemačke, dviju vodećih industrijskih sila u Europskoj uniji koje su do sredine prošloga stoljeća bile neprijatelji. Identična je situacija između Japana i Kine, dviju industrijskih sila u Aziji koje su međusobno ratovale zbog nekadašnje japanske ekspanzionističke i militarističke politike.
