»Anđeli, čuj, pjevaju«, poziva milozvučna pjesma svakoga tko snatri nad Bogočovjekom u jaslama. No onoga tko snatrenje zamijeni motrenjem, nesuglasje božićnoga prizora i s kakvim milozvučjem nagnat će da u anđeoskom pjevu razazna – zapijevku. Na žalobnu su se narav vlastite pjesme žalili i oni što su po anđelima primali ne tek pozive, nego i imena i nadimke. Tako će proroci svoj posao opisati kao stenjanje i uzdisanje, plakanje i tuženje, jecanje i naricanje, jaukanje i kukanje, zapomaganje i zaklinjanje, vapljenje i ridanje, vikanje i rikanje, pa čak i zavijanje i urlikanje. »Gorak je glas dana Gospodnjega«, razložit će Sefanija ono što su Ezekiel i Ivan okusili progutavši anđeoske knjige. No Jeremija višeput upozorava da ta gorčina proročkoga poja proizlazi iz gorljivosti Božje riječi. A baš je pred licem »gorućih« anđela – serafa – poslanje primio Izaija, prvi koji je načuo što to kliče Božji zbor.
Da se – umjesto u Bjelorusiji – rodio koje tisućljeće ranije u Izraelu, Marc Chagall po svom bi plemenu pripao zboru levita. Ali i ovako je francuski slikar rođen pod imenom proroka Moše toliko često tumačio knjige Zakona te mu je i muzej izvorno nazvan »Biblijska poruka«. U tom tumačenju posljednji je majstor europskoga modernizma ipak znao zakročiti i onkraj hasidskoga pravovjerja. Tako je i na ulju na platnu »Prorok Izaija« jedini susret serafa i čovjeka prožeo Izaijinim riječima ispunjenima u Novom zavjetu. Pa dok anđeo žeravom čisti usne proroka zelena lica, iz modrila izranja Djevica s Emanuelom, a purpurna svjetlost »narodu koji je u tmini hodio« nevidljivo kaplje iz rumenila muke »sluge pravednoga«. No bjelina rajske sloge životinja na svetoj gori otkriva zašto je Picasso ustvrdio da Chagall »mora da ima anđela u glavi«: namjesto sunca obasjava je »vječno svjetlo« anđelolike »slave Gospodnje«.
»Vječno svjetlo« bio bi najtočniji naziv jedne od muka kojoj je tijekom osam godina komunističkoga progona bio podvrgnut redemptorist Metoděj Dominik Trčka; isljednici bi ga, naime, danonoćno obasjavali žarkom svjetlošću. No češki blaženik rođen 1886. – godinu prije Chagalla – već je bio tako užgan misijskim žarom što se višeput razgorio i do Hrvata da ga je to svjetlo moglo tek do bjeline pročistiti. Ipak, premda je iz osobne čežnje za ujedinjenjem Slavena prihvatio poslanje grkokatolicima, a iz očinske ljubavi preuzimao krivice svoje subraće, Moravac se tvrdoglavošću starozavjetnoga proroka žalio na nepravednu presudu za veleizdaju i špijunažu. Uzalud; smrt od upale pluća susrela ga je na betonskom krevetu »sobe za preodgoj«, kamo je morao kročiti kada ga je zatvorski čuvar čuo kako ispod glasa pjeva božićnu pjesmu. No iz oprosta koji je na samrti kapnuo s njegovih usana već je nestalo svake gorčine.
