Nedavno je objavljena još jedna znanstvena studija koja otkriva brojne štetne kemikalije koje se nalaze u strukturi zaštitnih maski (Ecotoxicology and Environmental Safety 2023, 256, 114915). Rezultati su potvrda da su zaštitne maske, kemijskim rječnikom, prljave. Najnovija studija korejskih znanstvenika nastavak je toksikološke priče o maskama: prije dvije godine engleski su znanstvenici pokazali da se u svim plastičnim maskama nalaze nanočestice silicija, teški metali kadmij i olovo, azoboje i piroli (Water Res. 2021, 196, 117033), a prošle su godine belgijski znanstvenici upozorili da je kancerogeni titanijev dioksid redovit sastojak maski (Sci. Rep. 2022, 12, 2529).
Kemijski arsenal zaštitnih maski sada je obogaćen kolekcijom hlapljivih organskih tvari kao što su butanon, dimetil-acetamid, heksan, dimetil-formamid, toluen, metoksi-2-propanol… Radi se o organskim kemikalijama relativno niskoga vrelišta, koje nakon otvaranja zapakiranih maski polagano isparavaju u okolni prostor ili dišni sustav čovjeka. U nekim je vrstama jednokratnih maski koncentracija hlapljivih organskih tvari toliko visoka da nosi znatan rizik za zdravlje ljudi. U pamučnim je pak maskama koncentracija onečišćivala znatno manja. Pri višim je temperaturama, očekivano, isparavanje hlapljivih kemikalija dva do tri puta brže. To znači da je ljetna uporaba zaštitnih maski – mali toksični incident.
Dok s jedne strane nedostaju dokazi o zaštitnom učinku i koristi maski, s druge se strane gomilaju podatci o zdravstvenim rizicima njihova nošenja. Kemija zaštitnih maski čini te proizvode upitnima u smislu sigurnosti i ispravnosti. Nakon šokantnih znanstvenih objava o kemijskom sastavu zaštitnih maski opravdano je pitanje što smo to udisali dvije godine. To pitanje posebno vrijedi za one koji su bili primorani nositi maske satima poput djece u školi, studenata na fakultetu, taksista, prodavačica, medicinskih sestara…
Sve do pojave virusa SARS-CoV-2 ljudi nisu imali potrebu ni običaj dišne organe prekrivati plastičnim materijalima. Nitko nikada nije satima usta i nos maskirao »recikliranim bočicama Coca-Cole«.
Nažalost, tijekom pandemije to je postala rutina, obveza, pseudoreligija i – kemijsko nasilje. Komercijalne, jednokratne zaštitne maske nitko nikada nije oprao niti je 300 milijardi maski, prodanih u godinu dana, podvrgnuto kontroli kvalitete. Stvarni sastav maski tek sada detektiraju znanstvenici, a sadržaj kemijskih koktela objavljuju u znanstvenim radovima.
Neki se, zagovaratelji maskiranja, koriste izgovorom da koncentracije pojedinih kemikalija koje migriraju iz maske do nosa nisu visoke. No pritom ignoriraju činjenicu da, noseći zaštitne maske, ljudi nisu izloženi pojedinim kemikalijama, nego kemijskoj smjesi. Engleski, belgijski i, sada, korejski znanstvenici dokazuju da su zaštitne maske – kemijske kaljuže. Kumulativni, aditivni ili sinergistički učinci kemijskih smjesa neizbježan su toksični događaj. A posljedice mogu biti akutne, poput hipoksemije, ubrzanoga disanja ili vrtoglavice, kao i dugotrajne, poput maskom induciranoga sindroma iscrpljenosti (MIES).
Plastične su zaštitne maske poput kemijskih kameleona – iz njihova materijala uvijek nešto curi. Kada su nove, tek izvučene iz ambalaže, maske otpuštaju lako hlapljive organske spojeve, a kada su iznošene ili istrošene, migriraju tvari u čvrstom stanju. Maske prvo hlape, a zatim se habaju. U oba slučaja korisnik maske prima dozu štetnih kemikalija: u početku heksan, a zatim kadmij.
U nadi da će statistički uzorak koji će platiti zdravstvenu cijenu nošenja maski biti što manji, treba izvući pouke iz lekcije o kontroverznom epidemiološkom alatu – maskama. Jer nakon iskustva o promašenoj javnozdravstvenoj mjeri nisu isključeni novi derivati zaštitnih maski. Nije nemoguće predvidjeti službeno nametanje maski za sekvestraciju ugljičnoga dioksida, obvezu nošenja maski koje smanjuju ugljični otisak, maski koje s ugrađenim nanofiltrima ne štite čovjeka, nego okoliš.
