Apostol Petar sigurno se nebrojeno puta našao povrijeđen i želio je da mu Isus dadne nekakav zakon kada napokon može uzvratiti istom mjerom. Upitao je Isusa: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene?« Isus mu je umjesto jednoznačna odgovora ponudio beskonačnost.
U Petrovu pitanju upućenu Isusu iščitava se čovjek koji polagano gubi strpljenje. Već ga je ulovila želja za osvetom pa Isusa pita: »Koliko puta?« Zbilja, koliko puta treba oprostiti? Svaki bi čovjek mogao Isusu postaviti takvo pitanje. Onaj koji se trudi opraštati nailazi na one koji zloupotrebljavaju dobrotu pa se na kraju nađe slomljen. Sveti je Petar bez imalo razmišljanja želio čuti od Isusa prikladan odgovor. Nekakav broj koji će izraziti vrhunac tolerancije na vrijeđanje. Htio je znati kada će napokon moći reći: »Sada bi bilo dosta! Od danas više nikada ne će biti isto!«
Jedno Petrovo pitanje toliko otkriva! Otkriva ljudski bijes koji se javlja čim čovjek poželi odgovoriti drugačije nego inače. »Koliko puta oprostiti? Koliko tešku uvrjedu oprostiti? Kada mogu uzvratiti istom mjerom?« Jedno pitanje povlači za sobom niz pitanja, cijeli vrtlog uskomešanoga ponašanja koje je rezultat ljudske ranjivosti. A Isus… On je prepoznao Petrovu ogorčenost zbog tuđih uvrjeda. O da, sigurno je i sam Spasitelj postavljao isto pitanje dok je na Kalvariji prolazio kroz okupljeno mnoštvo koje je pokraj njega skandiralo riječi raspeća. No nije se dao smesti na Petrov upitnik. Ponudio mu je beskonačan odgovor, broj koji sveti Petar više ne će moći dostići jer mu je ponudio nešto potpuno novo, kao da mu je rekao: »Zašto bi se, Petre, uznemiravao brojenjem tuđih pogrješaka? Zašto da pamtiš koliko te je puta netko uvrijedio? Zašto da u srcu držiš tuđe grijehe i tako se sam njima truješ? Ostavi, Petre, zamke koje ti drugi upućuju. Pamti ono što je lijepo, neka ti duša odsijeva dobrotom, nemoj biti kao oni što tuđim grijesima uznemiruju svoje srce.« I, zaista, to je beskonačnost Isusova odgovora. Nisu to više brojevi, nije zlopamćenje, nije želja za osvetom, nije nekakva zamišljena granica kojoj se ne valja približavati. Isus mu je ponudio srce koje ne će vagati dobro i loše, nego koje će biti ispunjeno radošću. Radost nije u brojenju neprilika, nego u trenutcima kada se može ili oprostiti ili činiti dobro ili dovršiti prikladan zadatak ili se rješavati loših navika.
U tumačenju istoga retka Ivan Zlatousti propovijeda: »Nemojmo sami sebi zabijati mač osvetoljubivošću. Kakvu tugu ima onaj koji te je ražalostio pa ćeš ti držati svoju ljutnju na umu i tako navući na se kaznu od Boga da te osudi? Ako si doista budan i kontroliraš se, zlo će mu se obrušiti na glavu i on će biti taj koji će pretrpjeti štetu. Ali ako nastaviš biti ogorčen i nezadovoljan, tada ćeš i sam pretrpjeti štetu i to ne od njega nego od sebe. Nemoj reći da te je on uvrijedio niti klevetao niti učinio velika zla jer što više pričaš, to ga proglašavaš dobročiniteljem. On ti je dao priliku da opereš svoje grijehe. Što su veće ozljede koje ti je nanio, to ti je postao većim uzrokom oprosta grijeha.«
Kršćani će se moći pronaći u Petrovu pitanju. Zapravo, nekada će Petrov upit postati krik svakoga tko se zbog svojega vjerovanja u Krista nađe uvrijeđen. Svi oni susreti s osobama koji ismijavaju vjernike, svakomu tko na pobožnost uzvraća psovkom, pa i među rodbinom koja se ponekad odriče onih što odlaze u crkvu. Bolni su trenutci uvrjede, progovaraju pitanja kako oprostiti te krenuti dalje. Isusov je odgovor jedini pravi smiraj. Neka nitko ne zadržava u svojem srcu želju za pamćenjem tuđih uvrjeda. Zbilja, oprost je ono što ne samo da otvara novu šansu, nego i u onom koji oprašta ostvaruje se novost. Novost je neopterećeno srce, miran san, izuzeće osvete, opušten razgovor. A tek oni koji su obiteljski ljudi… Kada bi svatko opraštao, bilo bi manje osvećivanja na one najnevinije, na svoju obitelj, drage osobe, na one koji prvi osjete kada se netko našao uvrijeđen i poželi uzvratiti. Najdraži i najbliži slušaju povrijeđene, kao i njihove planove osvete, a sve to rađa samo još većom gorčinom koja se nakuplja u srcima. Umjesto želje za osvetom, opraštanje je lijek, smiruje uzburkane osjećaje i na kraju daje mogućnost da se onaj koji vjeruje posveti stvarima koje su u životu zaista važne.
Gospodine, u život ne želimo unijeti brojenje »koliko puta«, nego ćemo pamtiti situacije koje nas raduju, koje će naše srce ispuniti vjerom u dobro, u Tebe,
koji živiš s nama u vijeke vjekova. Amen.
