Želim s vama podijeliti jedno iskustvo. Došla sam u bolnicu na operaciju žuči. U sobi leži nekoliko žena. Večer uoči moje operacije žena na susjednom krevetu jako je uznemirena, jauče, viče, trga se. Sestre su rekle: »Ne će ona još dugo.« Svi smo u sobi bili uznemireni, nitko nije mogao spavati. Kad već ne spavam, ustala sam i dala ženi ruku. To ju je malo umirilo, ali samo malo. Nisam bila svjesna da žena umire. Stojeći uz njen krevet, ja sam počela naglas moliti Otčenaš i sve što sam se sjetila i žena se umirila dok sam molila. Ostale su rekle da nastavim dalje moliti. To je tako potrajalo dok žena nije zaspala, a ujutro je umrla. Ja sam otišla na operaciju, koja je dobro prošla. To je bio moj prvi susret s umiranjem čovjeka. Nisam poznavala ni tu ženu ni ostale. Nisam znala jesu li vjernice ili ne, pa ipak se pokazalo da molitva pomaže pri umiranju i da su sve žene u sobi prihvatile da molim. I dalje ne znam jesu li sve bile vjernice jer sam poslije operacije prebačena u drugu sobu.
Nadam se da će vam moje iskustvo pomoći u susretu s umiranjem bližnjega ili nepoznate osobe. Znam da me je umiruća žena u čudu gledala jer me ne pozna, kao i ni ja nju. Možda bi bilo dobro da uz umiruće i u bolnici može biti bliski rod, da u zadnjem času budu podrška.
Grozdana Pavletić Adorić, Split
Prenosimo ovo Vaše dragocjeno vjerničko iskustvo i uvjereni smo da će mnogima biti poticajno jer će i sami možda još dublje spoznati kolika je i kakva je moć iskrene molitve koju upućujemo Bogu za ljude koji trpe i pate. Isto tako, Vaše pismo i iskustvo poticaj je svakomu vjerniku da razmisli što bi i sam mogao učiniti za blisku osobu koja se približila kraju života, a posebno pak za umiruće. Naime, nekada se uz postelju umiruće osobe okupljala obitelj, ili barem oni najbliži, koji bi zajednički molili uz zapaljenu svijeću i sa željom da se umirućoj osobi olakša – i blizinom i molitvom – prelazak u drugi svijet. Danas je to sve ipak drugačije, a uz smrtnu postelju naših dragih često je osoblje u bolnicama ili domovima za umirovljenike ili nekim drugim ustanovama.
I mi sami, kao vjernici, kao da smo upali u svojevrsnu krizu, kojoj svjedočimo u našim društvima koja smrt i umiranje »tjeraju« iz javnosti i pokazuju dubok strah od smrti. Premda je nama vjernicima jasno i imamo pouzdanje da je smrt samo prijelaz u vječni život, ipak je umiranje za mnoge od nas vrijeme krize, postavljanja pitanja, pa i straha i nesigurnosti. Mnogi se zapravo pitaju što se točno događa s umirućim i kako bi mu mogli – ako uopće mogu – pomoći. Nekada je to jako teško jer se neki umirući duže muče, što pojačava ne samo njihovu, nego i našu patnju. No mi vjernici znamo što nam je činiti: moliti i tješiti, kao što je činila prva kršćanska zajednica, u nadi da će se umirući pridići. Na nama je isto tako da učinimo sve što je u našoj moći – a možemo puno – da bolesna osoba u vječni život otiđe pomirena s Bogom i braćom ljudima. Zato moramo, kada je god to moguće (posebno je to moguće i mora se kod dužih bolesti) pozvati svećenika i bolesnomu i umirućemu omogućiti primanje sakramenta pomirenja i pričesti, kao i bolesničko pomazanje. Svećenik će jednako tako s nama znati naći i reći »pravu« riječ potpore, utjehe i vjere. Moramo ga pozvati bilo da je umirući kod kuće, bilo da je u bolnici. Danas je to, Bogu hvala, lakše jer u našim bolnicama postoje svećenici koji se pastoralno skrbe o onima koji se nalaze u bolnici.
Vrlo praktične savjete za vjernike dala je i liječnica Verica Jačmenica-Jazbec na internetskoj stranici župe Sv. Juraj na Bregu. Pod naslovom »Kako pomagati umirućemu« ponajprije daje odgovor na pitanje zašto nam je toliko teško: »Teška ili smrtonosna bolest našega bližnjega neizbježno nas upućuje da razmišljamo i o vlastitoj bolesti i smrti. To nam je odbojno i svi bježimo od toga. Čak i onda ako smo vjernici. No teška bolest našega bližnjega mora u nama pobuditi misao: ja sam kršćanin. Posjedujem dragocjenu nadu da će Bog biti uza me, da me ni u najtežem mojem životnom času ne će napustiti. Smrt i život uvijek idu zajedno. Na vjeru današnjih ljudi utječe suvremeno vrijeme koje je prepuno raznih omamljenosti, nejasnoća, lažnih nada i nerealnih obećanja. Ako mi sami budemo svjesni da je umiranje dio života, doduše jako gorak dio, tada ćemo lakše pristupiti umirućemu čovjeku. Umirući zna da je na kraju puta. Najčešće ga ne plaši toliko blizina smrti, koliko ga plaši osjećaj da će u času umiranja ostati osamljen.«
Dr. Jačmenica-Jazbec daje i savjet kako biti uz bolesnika i kaže: tiho i ljubazno, što znači »biti blizu, dotaknuti ga, biti nenametljiv, dati mu do znanja našu želju da budemo prisutni i da mu želimo pokloniti svoje vrijeme«. »Najučinkovitije je s bolesnikom zajedno moliti. Ako to nije moguće, tada je dobro tiho moliti umjesto njega. Nikako nije dobro bolesnika uzbuđivati našim jaucima, naricanjima ili plačem. Potrebno je biti mirno ozbiljan, kako dolikuje takvom ozbiljnom trenutku.« Isto tako ističe ono što smo naveli da je nužna molitva jer ona će nas »iznutra okrijepiti, smiriti i pripraviti da možemo bolesniku služiti samo našom tihom prisutnošću«, a bolesniku o njegovu zdravstvenom stanju iz poštovanja prema njemu treba biti jasan. »Ako volimo bolesnika, ne ćemo mu govoriti zamagljeno, u rebusima i u zagonetkama. To osobito bolno doživljavaju oni ljudi koji su tijekom života bili jasni, pouzdani i jednostavni kao osobe i kao sugovornici«, kaže i nastavlja: »Nije dobro lažnim nadama vraćati bolesnika u neko tobožnje stanje u kojem će on ozdraviti i sve će opet biti kao nekada. Njemu treba učiniti prigodu da uspije zahvaliti Bogu i bližnjima, priznati svoje pogrješke ili nedostatke, izmiriti se, oprostiti ili tražiti oproštenje. Takve će misli bolesnika smiriti i odmoriti. Vrijeme umiranja mora biti dostojanstveno. Stoga ono ne smije biti obojeno lažima«, nego utješnim riječima kojima ćemo mu ocrtati »dobroga Boga koji ga čeka na drugoj obali«.
