Roditelj koji dijete hvali da je »mirno kao anđeo« teško se može pohvaliti i poznavanjem anđela. Ta već krila i glazbala s anđeoskih slika nagoviještaju što naviješta Pismo: anđeli sveudilj lete i trče, uzlaze i silaze, kliču i viču, trube i poju te glasnik Gospodnji jedva da mora poučiti Manoaha da je čovjeku nemoguće ustaviti ih. No »nisu takvi opaki« – ni ljudi ni anđeli što ih drže »robljem svoje volje«. Premda, naime, Pavao »nijeme idole« smatra »nazovibogovima« – bogovima »koji to po naravi nisu« – ipak ne sumnja da »djelovanje Sotonino« ljude oslijepljele pameti i pomračena srca nagoni da »vrazima žrtvuju«. A psalmist otkriva da je upravo mrtvilo kumirâ usud »odmetničkoga roda« njihovih poklonika: »noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi«.
Da mir »kneza ovoga svijeta« mrtvi i oči i uši, Krist je podsjetio riječima Izaije, koji prorokova: »Gospodin je izlio na vas duh obamrlosti.«
Kroz maglu je Izaija naslutio ono što je uljem na platnu bjelodano slučio Švicarac Johann Heinrich Füssli: zloduh kojega je Gospodin pripustio izabranomu narodu srce mu je imao otežati – salom. Iako se, naime, »Noćna mora« Henryja Fuselija – kako se engleski »slikar užasa« preimenovao tijekom umjetničkoga »hodočašća« Italijom – navodi kao jedna od prvih umjetnina bez predloška u mitu ili povijesti, lako je u spavačici na čija je prsa zasjeo bucmasti inkub razaznati upravo obamrlu kćer sionsku. No dok povjesničari umjetnosti nagađaju o njezinu stvarnom identitetu, a psihoanalitičari o simbolici njezinih napasnika, obična promatrača pogodit će pogledi koje mu uzvraća paklenska bratija. Neslavan koliko s neodmjerenosti u pozama toliko i s nemara za paletu, preteča romantizma krotkim je kretnjama i probranim bojama rasvijetlio istinu o »vlastima tame«: unezvijereni konj je slijep, a prenuti zloduh – gluh.
»Sve bih žrtvovao prije nego se oglušio na naredbe Kristova namjesnika!« Tako je sveti Vinko Marija Strambi otpravio predstavnike francuske vlasti koji su od njega 1809. zatražili da pod prijetnjom izgnanstva položi zakletvu Napoleonu. Nije to bilo neodmjereno ponizno priznanje: talijanski će pasionist za papu prinijeti i život 1824., godinu prije smrti Henryja Fuselija. No nije to bio ni nemar biskupa Macerate za povjereni mu puk; jer Strambi se već uvjerio da onaj tko se od nepokretnosti usali priziva duha obamrlosti. Tek je svojom okretnošću, naime, nadvladao protimbu vlastitoga oca, kao i duhovnoga oca družbe kojoj je nakanio pristupiti; okretnošću je unatoč biskupskoj časti uz habit očuvao i redovničku pokoru i post, pa čak i prošnju. A krotkost da osobno dočeka svakoga od bogoslova i da za svaki stalež načini zasebnu katehezu sabirao je u miru anđelâ: promatranju i osluškivanju Raspetoga.
