Ove se godine slavi 150. obljetnica rođenja svete Terezije iz Lisieuxa te 100. obljetnica njezine beatifikacije pa se na mnogim mjestima – a posebice u rodnoj Francuskoj, kao i u karmelskim zajednicama diljem svijeta – slavi i jubilarna godina koja pred vjernike stavlja njezin život i svetost. I Papa je na općoj audijenciji prije četiri mjeseca, govoreći kako su Crkvi potrebna srca koja privlače Bogu poput onoga sv. Male Terezije, najavio da upravo toj svetici namjerava posvetiti jedno apostolsko pismo. Nadalje, UNESCO je na prijedlog Francuske, a uz potporu Italije i Belgije, sv. Tereziju od Djeteta Isusa uvrstio u popis osoba svjetske baštine za 2022. i 2023. godinu.
Vrlo je teško shvatiti da je život Terezije Martin bio sasvim običan budući da je ona danas poznata u cijelom svijetu kao sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, zaštitnica misija, naučiteljica Crkve te jedna od svetica kojoj se zagovaraju brojni vjernici u svojim potrebama. Terezija je rođena 2. siječnja 1873. u Alençonu na jugu Francuske, u mirnom normandijskom gradiću. Bila je vesela, živahna djevojčica, a od svojih je roditelja primila ljubav, ali i milosni dar vjere. No kada je imala četiri i pol godine, Tereziji je preminula majka i bio je to za nju veliki šok. Tada se otac Ljudevit odlučio preseliti u stotinjak kilometara udaljeni grad na sjeveru – u Lisieux. Majčin nedostatak pokušala je nadomjestiti briga sestre Pauline, no kada je Terezija imala deset godina, ta je sestra odlučila otići u karmel. Terezija je ponovno doživjela gubitak i trebalo joj je vremena da zaliječi te rane. Bol, glavobolje i druge tegobe bile su joj svakidašnjica, a ozdravila je uz pomoć Božje milosti. Sama je tu pomoć nazvala »osmijehom Majke Božje«. Nakon toga je primila prvu pričest i Isusa u euharistiji stavila u središte svojega života. »Božićna milost« 1886. označila je veliku prekretnicu koju je nazvala »potpunim obraćenjem«. Tada je, naime, potpuno ozdravila od svoje »djetinjaste preosjetljivosti« te započela »divovsku utrku«.
Terezija je u Karmel u Lisieuxu – mjesto tišine i molitve – ušla 9. travnja 1888. sa 15 godina. Bila je to njezina velika želja, a put do ulaska bio je prožet duhovnim putovanjem – približavanjem Kristu Raspetomu u osobnoj molitvi i pobožnosti, ali i hodočašćem – odlaskom s ocem i sestrom na hodočašće u Rim 1887., gdje je u audijenciji kod pape Lava XIII. zamolila za dopuštenje da sa samo petnaest godina stupi u karmel u Lisieuxu. Sljedeće godine želja joj se ostvarila: postala je karmelićanka da bi »spašavala duše i molila za svećenike«. No paradoksalno prvih pet godina Terezijina života u karmelu bilo je obilježeno mnogim patnjama, među kojima ju je posebno brinula bolna i ponižavajuća mentalna bolest njezina oca. Ta velika patnja dovela je Tereziju do razmatranja Isusova Lica u njegovoj muci, pa si je to odabrala za dodatno redovničko ime. Položila je redovničke zavjete na blagdan Marijina rođenja 8. rujna 1890. Za nju je biti redovnicom značilo biti »Isusovom zaručnicom i majkom duša«.
Papa Pio XI. proglasio je bosonogu karmelićanku Tereziju od Djeteta Isusa blaženom i prenio njezino tijelo s mjesnoga groblja u karmel u Lisieuxu. Terezija bi na dan beatifikacije, 29. travnja 1923., imala pedeset godina. Samo dvije godine kasnije proglašena je i svetom, zahvaljujući i čudu koje se dogodilo također prije jednoga stoljeća – 1923. godine. Riječ je o ozdravljenju od crijevne tuberkuloze Marije Pellemans, Belgijanke koja je iz Bruxellesa sa župom hodočastila na grob bl. Male Terezije u Francusku. Kada je Maria Pellemans odlučila ići na hodočašće u ožujku 1923. i posjetiti grob sv. Male Terezije, njezini su liječnici bili protiv toga jer je imala samo 27 kilograma. Dijagnozu tuberkuloze postavio je dr. Vandensteene, koji je pregledao Pellemans nakon povratka iz Lisieuxa te je posvjedočio: »Našao sam je doslovno preobraženu. Ta mlada žena kreće se bez umora; jede sve što joj se da, s vrlo dobrim apetitom. Svi su simptomi nestali.«
Ljudevit i Azelija Martin prvi su par blaženika iz čijega se braka rodio svetac, odnosno svetica. Proglašeni su blaženima 19. listopada 2008. u Lisieuxu u Francuskoj, a kao svetci na čast oltara uzdignuti su sedam godina kasnije. Supružnici Martin istaknuti su kao »model vjernosti te iskrene i duboke bračne ljubavi«, a time se odalo priznanje »junačkim krjepostima« muževa i žena koji su svoj poziv na uzoran način ostvarivali u bračnom pozivu. Životni je put bračnoga para Martin u mnogočemu zanimljiv. Naime, oboje su osjećali redovnički poziv. Azeliju je u njezinu ostvarenju spriječilo slabo zdravstveno stanje, a od Ljudevita su augustinci, kojima se prijavio, zahtijevali da prije stupanja u samostan nauči latinski. Tijekom učenja toga jezika i on se razbolio te nije mogao ostvariti svoju nakanu. Ljudevit i Azelija upoznali su se 1858. godine i vjenčali nakon samo tri mjeseca. U braku su na neki način željeli ostvariti nešto od redovničkoga života. Tako su bili odlučili živjeti u takozvanom djevičanskom braku, to jest uzdržavati se od spolnih odnosa. No od toga su na preporuku ispovjednika odustali. U braku im se rodilo devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice.
● Bože moj, ja biram sve! Ne želim biti napola svetica; ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bih ispunjavala svoju volju. Uzmi ju od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš.
● Znate da kamen temeljac mora biti zdrava savjest, i to da se svim svojim snagama morate oslobađati malih grijeha i slijediti ono što je najsavršenije.
● Veliki je čin poniznosti vidjeti kako nas okrivljuju, a da nismo krivi, i šutjeti, a i veliko nasljedovanje našega Gospodina koji je preuzeo naše krivice.
● Molitva sjedinjenja nije ništa drugo nego sasvim umrijeti svjetovnim stvarima i uživati samo u Bogu. Sigurno je, što se više iz ljubavi prema Bogu odcijepimo od stvorova, da će nas Bog to više sobom ispuniti i da ćemo biti više s njim sjedinjeni.
● Duševni mir uživat ćeš samo onda ako ti bude jedina želja da gledaš Boga, jedini strah da ga ne izgubiš, jedina žalost da ga još ne uživaš i jedino veselje sve što te k njemu vodi.
