Dokument naslovljen »Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2022. godini« koji je izradila udruga »U ime obitelji« predstavljen je u prostorima Hrvatskoga sabora u srijedu 27. rujna na okruglom stolu, a potom i na konferenciji za novinare. Riječ je o zbiru uglavnom medijskih napisa u kojima su po različitim kriterijima, često na vrlo grub način, diskriminirani katolici zbog svojih stajališta ili samo zato što su se u svojem društvenom djelovanju deklarirali katolicima. Od diskriminiranja u Hrvatskoj nisu izuzeti ni (nad)biskupi ni svećenici, redovnici, redovnice, vjeroučitelji, crkvena tijela i vjernici laici. No u izvještaju za obje godine pokazalo se da nekima ništa nije sveto, uključujući i gaženje po bl. Alojziju Stepincu, okolnostima njegova mučeništva, s nevjerojatno velikom količinom povijesnih neistina. Donekle bi moglo iznenaditi to da tako opsežan izvještaj nije izradilo neko državno tijelo zaduženo za praćenje diskriminacije u društvu, nego ga je izradila građanska nevladina udruga, a još više bi nekoga moglo začuditi to što takav izvještaj nije objavila neka ustanova Katoličke Crkve. No danas je jasno da državna tijela govor mržnje prama Katoličkoj Crkvi i njezinim članovima ne doživljavaju odviše važnom temom jer to očito nije stvar trenutačne mode i kolopleta novih ideologija koje u Crkvi vide prijetnju za svoju afirmaciju. To pak što Crkva ne objavljuje takve izvještaje donekle bi se moglo objasniti time da i ona, ako je Krist u svijetu bio i ostao znak osporavan, mora dijeliti tu sudbinu, ako mu je vjerna, bez obzira na vrijeme i prostor u kojem djeluje.
»’Kršćanofobija’ jedini je oblik mržnje koji se danas prihvaća u Europi«, svojedobno je rekao ugledni talijanski političar i osvjedočeni katolik Rocco Buttiglione, kojega su njegova stajališta stajala političkoga napredovanja u tijelima Europske unije. Baš u vrijeme kada je taj političar diskriminiran trajala je jedna od najvećih ideoloških hajka na Katoličku Crkvu u Europi, koja se preko djelovanja pape Ivana Pavla II. zauzimala da se u europski ustav, makar u preambuli, unese to da Europa ima kršćanske korijene.
Poznati talijanski publicist Vittorio Messori tih je godina predlagao da se u katoličkim okvirima utemelji ustanova koja bi djelovala po uzoru na židovsku Antidefamacijsku ligu. Njezin bi cilj bio, napisao je 2006. u španjolskom dnevniku »La Razon«, »razjasniti klevete i pogrješne informacije o Katoličkoj Crkvi i njezinoj povijesti«. Njegova je tvrdnja da, budući da je većina katolika sklona povijesnomu zaboravu, nitko si ne daje truda da se suprotstavi »klevetama i pogrješnim informacijama« koje se svakodnevno javljaju u raznim medijima. Upitao je nešto što ne gubi na aktualnosti i za život katolika u Hrvatskoj: »Zašto bi se Katolička Crkva i njezina povijest smjela klevetati a da nitko na to ne odgovori?« Iznio je i prijedlog: u katoličkim krugovima ima dovoljno povjesničara koji bi bili u stanju istražiti stvari te ih ili pojasniti ili odbaciti kao izmišljotine. Smatrao je da za to ne bi bila potrebna velika ustanova, nego mala i djelotvorna skupina kompetentnih osoba, uključujući i dobre odvjetnike. Izrijekom je Messori istaknuo da nipošto nije riječ o tome da se ikomu ograničava sloboda mišljenja ili izražavanja, ali se zauzeo za »nultu toleranciju« kad je riječ o »lažima, namjernim netočnostima i izokretanju činjenica«. Pritom nije cilj nastojati mijenjati nečije mišljenje, nego prokazati pogrješno prikazivanje crkvene povijesti i sadašnjosti, na kojem se često grade mišljenja.
U naravi je kršćanske vjere na uvrjede i udarce okrenuti i drugi obraz. To mnogi katolici u Hrvatskoj i čine. No jednako je tako u naravi zauzimanje za istinu. Pogleda li se povijest Crkve, mnoge dragocjene istine, pa čak i dogme, nastale su kao odgovor na krivovjerje. Ako se sustavno prešućuju napadi na Katoličku Crkvu i vjernike, propušta se čak i prilika za svojevrsnu katehizaciju istinom u društvu. To se može činiti čak i dok obrazi bole.
