Šest desetljeća dugu povijest Glasa Koncila nemoguće je razumjeti bez jedne nikad formalno izrečene, a opet toliko puta pokazane »komponente« pisanja i uređivanja hrvatskoga katoličkoga (dvo)tjednika. Riječ je, naime, o stepinčevskoj liniji Glasa Koncila, koja je na njegovim stranicama prisutna od početaka lista sve do danas.
Zapravo, Glas Koncila bio je »stepinčevski« i prije nego što je njegov prvi broj krajem rujna 1963. bio otpremljen u tisak. Dva svećenika koja su od početaka podizala tadašnji katolički dvotjednik – prvi urednik Glasa Koncila Vladimir Pavlinić i njegova desna ruka i kasniji nasljednik na uredničkom mjestu Živko Kustić – bila su nepokolebljive stepinčevske orijentacije. Naime, obojica su kao svećenici kasnih pedesetih djelovala na »stepinčevskom terenu«.
Pavlinić je bio župnik u žumberačkom selu Oštrcu, a Kustić u žumberačkom Mrzlom Polju i kasnije u Sošicama. A tada se još u Krašiću nalazio zasužnjeni zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Pavlinić je bio jedan od svećenika preko kojih je nadbiskup iz kućnoga pritvora kontaktirao s vanjskim svijetom. Milicija i Udba bile su neprestano za Pavlinićevim vratom. »Čestitam Pavliniću na držanju. Danas je eto po peti put na Udbi. Ako ga i osude, to će biti radi pravde!« rekao je 12. prosinca nadbiskup Stepinac, a u svoje dnevnike zapisao njegov krašićki »Šimun Cirenac« župnik Josip Vraneković.
Zbog njegove neustrašivosti i revnosti u naviještanju radosne vijesti režim je žestoko progonio i mladoga grkokatoličkoga župnika Kustića. U jednoj je prigodi Kustić pohodio Krašić i kratko susreo nadbiskupa Stepinca, koji mu je s prozora krašićke župne kuće udijelio blagoslov zbog hrabrosti – ne samo njemu, nego i njegovoj obitelji, supruzi Marici i njihovoj djeci. Kustić je do kraja života o svom svećeništvu i novinarstvu govorio kao o »stepinčevski orijentiranom«.
Zato se i prvi brojevi Glasa Koncila ne mogu razumjeti ako ih se pokuša tumačiti tek kroz povijesnu ili političku prizmu. Pavlinić i Kustić prve hrvatske katoličke novine nakon 1945. stvarali su u gotovo nemogućim uvjetima: njihova »redakcija« bila je u sobičku u zagrebačkoj bogosloviji. Prve tekstove tipkali su na pisaćim strojevima koje su uz pomoć dasaka uspijevali »namontirati« na umivaonik. Ljudskim se očima činilo nemogućim da će to biti list koji će dosezati visoke naklade i pred čijim će redcima strepiti partijski moćnici. Ali za dvojicu svećenika stepinčevske orijentacije perspektiva nije mogla biti malodušna. Događala se Crkva, događao se Drugi vatikanski koncil.
Sva novost koju je donosio Drugi vatikanski koncil, a hrvatskim vjernicima prenosio Glas Koncila iz broja u broj, bila je za prve stvaratelje Glasa Koncila zapravo nastavak borbe za Crkvu kakvu je zamišljao bl. Alojzije Stepinac.
O tome je 1983., o 20. obljetnici prvoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga koncila, tadašnji urednik Glasa Koncila Živko Kustić rekao: »Borba za slobodu Crkve, ona ista koja je i bez crkvenoga tiska trajala u poratnim desetljećima, borba da Crkva ne postane ponovno sluškinja države, borba da svećenstvo ne postane više ili manje dobro plaćena i samozadovoljna profesija, borba da taj kler bude sluga svojega naroda, a ne privjesak vladajuće klase (…) to je ovdje bilo postrevolucionarno, tj. stepinčevsko.«
Jugoslavenski je komunistički režim imao nultu stopu tolerancije prema bilo kakvu pokušaju objektivnoga javnoga spomena zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Ako se o njemu govorilo javno, govoriti i pisati mogli su samo oni koji su blatili njegov lik. Tako je, zapravo, u ondašnjim dirigiranim medijima bilo sve do propasti Jugoslavije.
Djelujući u totalitarnom političkom ozračju, od svojih je početaka Glas Koncila imao vrlo skučene mogućnosti pisanja o Alojziju Stepincu. Valjalo je izbjegavati izravne okršaje s režimom, jer kako je to u jednoj prigodi opisao Kustić, »nije junak onaj tko se pravi junak da pogine, nego je junaštvo preživjeti i što više dobra učiniti«. No Glas Koncila ipak je vješto po svojoj »stepinčevskoj navigaciji« plovio između komunističkih Scila i Haribda.
Osobito su za čitava razdoblja komunizma za vlast problematične bile mise zadušnice za Alojzija Stepinca, svakoga 10. veljače u zagrebačkoj katedrali. Propovijedi u kojima je nadbiskup Franjo Kuharić branio istinu o svojem časnom prethodniku dolazile su slušati tisuće vjernika. Glas Koncila nikada nije mogao donijeti propovijed nadbiskupa Kuharića u cijelosti jer bi to vrlo vjerojatno značilo zapljenu toga broja lista, a možda i trajnu zabranu izlaženja Glasa Koncila. Ali, iz godine u godinu, Glas Koncila donosio je sve veće isječke iz propovijedi nadbiskupa Kuharića. Potom bi u režimskim medijima slijedili napadi na nadbiskupa Kuharića i Glas Koncila zbog Stepinca. No dok su »rikali topovi« režimskih medija, u Glasu Koncila nisu »šutjele muze«. List je hrabro polemizirao braneći istinu o Stepincu u ondašnjem medijskom prostoru. Glavninu argumenata crkvene strane iznosio je Kustić kao autor iza nepotpisanih komentara ili pak kao »don Jure« u »Pismima seoskoga župnika«.
Upravo je Alojzije Stepinac bio povod prve zabrane Glasa Koncila u razdoblju komunizma. List je u veljači 1970., uz 10. godišnjicu Stepinčeve smrti, donio doslovan prijevod članka koji je o Stepincu objavio vatikanski dnevni list »L’Osservatore Romano«. Bilo je to razdoblje kakve-takve normalizacije odnosa između Crkve i režima. Obnovljeni su i diplomatski odnosi između Jugoslavije i Vatikana, koji su naprasno na inicijativu jugoslavenske strane prekinuti 1952., i to zbog Stepinca – jer je tada proglašen kardinalom. U okolnostima »dijaloga« između Crkve i državnih vlasti šezdesetih uredništvo Glasa Koncila računalo je da će jugoslavenski režim ipak moći podnijeti ono što o Stepincu misli službeni vatikanski list.
No ta je ideja još bila »preprogresivna« za komuniste. Kada je broj Glasa Koncila sa spornim člankom o Stepincu izišao iz tiska, režim je odlučio da će Glas Koncila moći ići na župe samo ako se iz svih primjeraka lista istrgne 9. stranica, na kojoj se prilog nalazio. Taj »posao« većinom su odradili sjemeništarci na zagrebačkoj Šalati, među kojima je bio i udući urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić. Ali poneki su brojevi »kontroverznoga« Glasa Koncila s prilogom o Stepincu ipak došli na poštu prije odluke režima da se nepodobna stranica istrgne. Jedan od tih »adresata« bio je i bogoslov Josip Bozanić, današnji kardinal i zagrebački nadbiskup u miru, koji je 1970. Glas Koncila s prilogom o Stepincu primio dok je bio na odsluženju vojnoga roka u Peći na Kosovu. Vojnika Bozanića »oficiri« su kaznili zbog Glasa Koncila – proveo je dva dana u pritvoru. To zasigurno nije bio jedini takav slučaj sankcija zbog »posjedovanja« spornoga broja Glasa Koncila. Iako nasilno istrgnuta, stranica s prilogom o bl. Stepincu, kao uostalom i blaženikov svijetli lik, nije bila zaboravljena.
Nakon pada komunizma Alojzije Stepinac u Hrvatskoj je dobio svoje »pravo javnosti« i Glasu Koncila danas više nitko ne može prijetiti zapljenama jer je o Stepincu nešto napisao ili citirao što je poneki biskup, svećenik ili »običan« vjernik rekao o hrvatskom blaženiku. No političke strukture iz bivšega sustava i boljševizirani mentaliteti koji su preživjeli pad komunizma u javnom prostoru i danas nastavljaju osporavati bl. Stepinca. Zato i u svojem suvremenom poslanju Glas Koncila ne može odustati od svoje stepinčevske linije. To suvremeni Glas Koncila čini ne samo kada piše o Stepincu, nego i kada primjerice otvara neke druge teme iz prošlosti ili kada uz stručne sugovornike otvara pitanja koja se tiču općega dobra hrvatskoga društva.