Jedva da je naći velikana hrvatskoga duha čiji je lik nadahnuo više portretista negoli je to slučaj s kardinalom Alojzijem Stepincem. Teško je, naime, i prebrojiti sve koji su se – bilo perom povjesničara bilo kistom umjetnika – poduhvatili ocrtavanja lika blaženoga Alojzija Stepinca. No samo se jedna umjetnica može pohvaliti time da je njezin lik Stepinca u svakom smislu povijesni: Ludmila Wodsedalek. Naime, netom nakon Stepinčeve smrti 10. veljače 1960. ta je hrvatska kiparica – poznatija pod umjetničkim imenom Mila Wod – u pratnji Stepinčeve njegovateljice redovnice u potaji ušla u krašićku sakristiju kako bi uzela otisak lica pokojnoga kardinala. Iako je postupak uzimanja posmrtne maske dotad poznavala samo u teoriji, Mila Wod svojim se djelom – koje danas resi i Stepinčev grob u zagrebačkoj katedrali – doista upisala u povijest. A ipak je njezina povijest – kako umjetnička tako i osobna – malo poznata. Za čitatelje Glasa Koncila u 135. godini njezina rođenja i 55. godini njezine smrti rasvijetlila ju je dr. Darija Alujević, stručna savjetnica Arhiva za likovne umjetnosti HAZU-a i knjige »Mila Wod – prva hrvatska kiparica«, nedavno objavljene u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Petrinji.
Već i naslov te monografije svjedoči da je danas mahom nepoznato kiparično djelo u isti mah – pionirsko. »Mila Wod prva je školovana hrvatska kiparica, obrazovana u Zagrebu u prvoj generaciji đaka Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt, današnje Akademije likovnih umjetnosti. Jednako tako, riječ je o prvoj autorici javnoga spomenika na ovim prostorima – spomenika Stjepanu Radiću u Petrinji iz 1929.« Uzrok kiparičine zanemarenosti sugovornica ne pronalazi tek u razasutosti i nedostupnosti dijela njezina opusa, čija sudbina ni danas nije poznata. »Nije zanemariva činjenica i njezina posvećenost crkvenoj umjetnosti posljednjih desetljeća života, što svakako nije bilo popularno, a ni osobito vidljivo u to doba. To potvrđuje i njezina posljednja za života održana izložba u Dijecezanskom muzeju, koju javnost 1963. gotovo i nije primijetila«, ističe sugovornica. No razlog tomu položaju kao da je naslutila i sama kiparica izjavom u jednom intervjuu: »Evo, tako je to kod nas žena! Vječna borba između života i umjetnosti.«
»Početkom 20. stoljeća žensko bavljenje umjetnošću obično se percipiralo kao dokolica i hobi. Biti kiparica u vrijeme kada na brojnim akademijama poput onih u Beču i Münchenu ženskim polaznicama nije bio dopušten upis bio je hrabar odabir, ali i potvrda duboke i iskrene vokacije.« A tu je vokaciju nagovijestio još uzvik koji se pri pogledu na amaterske radove mlade činovnice iz češke obitelji Wodsedalek oteo njezinu budućemu profesoru Robertu Frangešu Mihanoviću: »Neka se uda za umjetnost!«
»Kiparičin ‘brak’ s umjetnošću trajao je gotovo cijeli njezin životni vijek – od rane mladosti pa sve do posljednjih radova nastalih godinu dana prije smrti 1967.: portretnoga reljefa fra Ante Antića u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu te skulpture ‘Kraljica mira’, koju je osobno odnijela papi Pavlu VI.«, opisuje dr. Alujević.
Iako je već ranim radovima – spomenpločom Augustu Harambašiću u Donjem Miholjcu te reljefima što i danas rese glavnu čitaonicu današnjega Hrvatskoga državnoga arhiva – postigla uspjeh okrunjen zapaženim izložbama, kiparica rođena u Budimpešti 1888. svoju je kiparsku »nišu« pronašla istom nakon što je 1937. izradila kip Nikole Tavelića te pristupila Trećemu redu svetoga Franje.
Dr. Darija Alujević: »Dok su u većine kipara toga doba sakralna djela bila tek sporadična, Mila Wod od kraja se tridesetih iz dubokih i iskrenih uvjerenja posvetila gotovo isključivo sakralnoj umjetnosti«»Dok su u većine kipara toga doba sakralna djela bila tek sporadična, Mila Wod od kraja se tridesetih iz dubokih i iskrenih uvjerenja posvetila gotovo isključivo sakralnoj umjetnosti«, objašnjava dr. Alujević. »Osim Gliptoteke HAZU-a i Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti, gdje se čuva najveći broj njezinih radova, velik broj njezinih djela stoga se nalazi u sakralnim prostorima – primjerice u Mariji Bistrici, Krašiću, Sinju, Čuntiću, u benediktinskom samostanu Ćokovac…« navodi sugovornica.
Kiparicu koja je velik broj svojih djela donirala upravo je katolički pogled na umjetnost približio i kardinalu Stepincu, čija misao da je »kulturu srca« izgradilo tek kršćanstvo odjekuje i u njezinu geslu da »nema nijedne kulturne tekovine koja ne bi imala svoj korijen u kršćanstvu«. No njihova suradnja nije bila tek idejna. »Mila Wod u Karlovcu 1934. sama pokušava provesti ideju Katoličke umjetničke radionice, specijalizirane radionice za crkvenu umjetnost s motivom da se za taj posao specijaliziraju domaći umjetnici. Po dolasku u Zagreb ponovno pokreće tu ideju, obraćajući se 1942. sa svojim prijedlogom kanoniku Kamilu Dočkalu, koji tada vodi Dijecezanski muzej. Iz njegova dopisa Stepincu vidljivo je da kardinal podupire kiparičinu ideju te možemo smatrati da je na njezinu inicijativu potaknut osnutak Odjela za crkvenu umjetnost i uređaje, u kojem je kratko vrijeme od 1943. do 1945. bila i službeno zaposlena«, tumači sugovornica.
To je zaposlenje Milu Wod dovelo i u umjetničku radionicu, ljevaonicu na Kaptolu 5 – u neposredno susjedstvo zagrebačkoga nadbiskupa. »Veoma je cijenila kardinala Alojzija Stepinca i s njim je nerijetko surađivala. Bila je vrlo pogođena njegovom sudbinom i ostala mu lojalna i nakon njegove smrti«, tvrdi dr. Alujević. Naime, u kiparičinoj je ostavštini očuvana jedna cijela mapa puna novinskih izrezaka i fotografija posvećena kardinalu, koju je njezin unuk prema njezinoj posmrtnoj želji donirao Uredu za crkvena kulturna dobra 2006. »U pedesetim je godinama povodom smrti kardinalove majke Barbare izradila vrlo lijepu skulpturu ‘Pieta’ i medaljone Gospinih žalosti, a u osobnoj Stepinčevoj ostavštini očuvane su dvije njezine skulpture u terakoti, ‘Job’ i ‘Mojsije’. Osim toga, poznato je da je Mila Wod često navraćala u Krašić tijekom kardinalovih uzničkih dana i donosila bombone koje je on darivao djeci«, rekla je dr. Alujević. Jedva može biti slučajno da je »Stepinčevom kiparicom« postala baš ona koja mu je bila i – predanom prijateljicom.
