»Saznajte svoje anđeosko ime« ponuda je kojom se šepire tek oni što šuruju s palim anđelima. Doista, tvrdnju Manoahova nebeskoga posjetitelja da su imena Gospodnjih glasnika tajanstvena potkrjepljuje i istovjetnost broja prigoda u kojima su se anđeli predstavili i broja poznatih im imena: tri. No imenima zloduha Biblija je krcata – toliko da se među njima nalazi i jedno žensko. Pobožni su i bezbožni o toj »zloduši« ispleli brojne nevjerojatne predaje, no sastavljač Mudrih izreka satkao je, čini se, njezin najvjerniji portret. Ona je »bludno odjevena«, »bezobrazna lica« i »s prijevarom u srcu«, »puna strasti«, prosta i razuzdana; dok trepavicama osvaja i jezikom laska, s usana joj »kaplje med«, ali je naposljetku »gorka kao pelin«; njezina su usta »duboka jama«, njezine noge »silaze k smrti«, a njezini uzvanici »počivaju u Podzemlju«. Ime te preljubnice, tuđinke i »gospe ludosti« otkriva Izaija: Lilit.
»Uopće ne volim te njegove žene, ali me opčinjavaju, poput zmije.« Tom je biblijskom aluzijom kolekcionar L. S. Lowry ocrtao svoju hlepnju za kasnim ženskim portretima Dantea Gabriela Rosettija, koji se triput vraćao liku »Gospe Lilit«.
Premda okolo klasične predrafaelitske »mamiteljice« – visoke, dugovrate i blijede žene kovrčave kose, napućenih usana i tinjajućih očiju – nema pustoši ni praznine Izaijina proroštva, pa tako ni srodnih joj đavolskih živina, mnogo je znakova da putovi iz sjete njezine samoće ipak vode u »odaje smrti«. Engleski pjesnik s kistom na to je uputio urezavši na okvir svojega ulja stih: »Trov, ruža, mak je njeno cvijeće.« Kita trova znak je neiskrenosti i preuzetnosti; dok grm bijelih ruža odiše hladnoćom pohote, cvijet maka priziva omamu i mrtvilo, a zavodnica se lišila i nevine radosti vijenca tratinčica. No prava je tama slike zrcalo kojim zloduša bleji u vlastitu – ružnoću.
»Samo da ne dođe taj ružni tamni čovjek s velikim usnama!« navodno su blejali zlodusi u Minas Geraisu kada bi im se zaprijetilo egzorcistom Franciscom de Paulom Victorom. No da bi prvi crni blaženik Brazila – rođen godinu prije Rosettija, 1827. – postao grozom vragova, među siromasima koji su činili glavninu njegove župe u Tres Pontasu morao se prije odati kao »apostol ljubavi«. A u svojoj trostrukoj pustoši ljubav jedva da je iskusio. Kada je, naime, izvanbračnoga sina crne robinje omamio zov svetoga reda, uputili su ga da će se prije kokoši ozubatiti nego se on zarediti. Ipak, na znak kojim su ga pobožni vlasnici lišili ropstva uzvratio je – nadom. Bjelačko zlostavljanje koje ga je mrtvilo od hladnoće bogoslovije do samoće župničke kolibe nije osujetilo njegov san prodahnut radošću milostinje: san o školi što će svu djecu znanjem jezika i glazbe uvesti u vjeru. Stručak je to znanja dostojan anđeoskoga imena.
