Izjava o čestitosti generala Mirka Gregurića, bivšega zapovjednika grada Zagreba, 8. rujna 1945.:
»IZJAVA
kojom potpisani svjedok svjedoči, da je g. general Mirko Gregurić, komandant grada Zagreba, svaki puta kada sam se na njega obratio, izlazio mi u susret u stvari intervencija i pomoći onih, koji su stradavali i trebali bilo kakvu zaštitu. Osobno ga poznam kao čovjeka vrijedna i poštena, te ga ovime sa svoje strane mogu najtoplije preporučiti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 240.-241.).
Preporuka mons. Antoniju Santiniju, biskupu tršćanskomu, sestara Fedore i Miljenke Tuškan, 10. rujna 1945.:
»Rado preporučam vašoj Preuzvišenosti dvije sestre Tuškan: profesoricu Fedoru i Miljenku. One su bile uvijek izvrsne katolkinje i zaslužuju kad god bude potreba da im se pruži potrebna pomoć« (str. 242.-243.).
Molba Zlate Kunst, službenice Prve hrvatske štedionice, da se nadbiskup zauzme za njezina brata Vladimira Kunsta, od 13. rujna 1945., no nije poznat datum kada je dopis proslijeđen nadležnim vlastima:
»Nama je vjernicima predobro poznato uz koliko očinske skrbi brine se Vaša Preuzvišenost za razne nevoljnike, koji u današnjici teško stradaju. Stoga se uslobođujem podastrijeti Vašoj Preuzvišenosti sljedeću molbu.
Moj brat Vladimir Kunst, bivši činovnik Drž. Riznice, domobranski poručnik u rezervi, nalazi se već od 6. lipnja o.g. u pritvoru Ozn-e na trgu Kulina bana. Koliko je meni poznato moj brat niti je bio ustaša ni ljotićevac, ni član Kulturbunda, pa doista ne znam zašto mi je brat zatvoren. Koliko znadem moj brat sjedi u pritvoru već toliko dugo vremena a da uopće nije bio preslušan, jer to predmnijevam s razloga, jer da je bio preslušan bila bi protiv njega donesena presuda ili bi bio riješen i pušten iz pritvora…
Moja majka je udovica koja imade 800 din. pripomoći, koju vrlo neredovito prima, ja sam siromašna činovnica sa malom plaćom tako, da nam je moj brat Vladimir bio od velike pomoći. Kako je moja majka radi toga slučaja moga brata neutješiva, a kako i na srce boluje, to sam u dvostrukoj teškoj brizi za moju majku i moga brata. Molim Vas stoga razloga Preuzvišeni gospodine, da se svojim moćnim uplivom zauzmete kod nadležnih da moga brata Vladimira Kunsta preslušaju i ja sam duboko uvjerena, da će ga kao nedužnoga pustiti iz pritvora« (str. 243.-244.).
Pismo Predsjedništva biskupskih konferencija u Federativnoj Demokratskoj Jugoslaviji supotpisano od svih nadbiskupa i biskupa predsjedniku Savezne vlade Josipu Brozu Titu protiv nasilnoga oduzimanja crkvenih dobara, 13. rujna 1945.:
»Potvrđujući primitak Vašeg lista od 1. rujna o.g., kao odgovor na moje pismo od 20. kolovoza, smatram povodom primitka zakona o agrarnoj reformi u Privremenoj narodnoj skupštini, da se obazrem na sam zakon kao i na neke misli, koje ste iznijeli u svom pismu.
U predmetu agrarne reforme imao sam čast da se na Vas u više navrata pismeno obratim. Tako sam Vam uputio predstavku od 10. srpnja povodom novinskih vijesti, da se sprema radikalna agrarna reforma, koja će obuhvatiti crkvena dobra. Tražio sam, da se u tom pitanju postupa u sporazumu s Katoličkom Crkvom. Zatim sam Vam, u vrijeme, kad je nacrt zakona o agrarnoj reformi bio pred Privremenom narodnom skupštinom, t.j. 20. kolovoza poslao drugu opsežnu predstavku o tom pitanju. U njoj sam obrazložio razloge, zbog kojih je predložen zakonski nacrt kao nepravedan neprihvatljiv za Katoličku Crkvu. Predstavku sam popunio popratnim pismom i telegramom. Jednaku predstavku pod istim datumom uputio sam i predsjedništvu Privremene narodne skupštine. Za tu je predstavku i popratno pismo predsjednik Privremene narodne skupštine dr. Ivan Ribar, u posljednjoj sjednici od 27. kolovoza o.g. kazao, da ju je ovaj čas primio, premda je ravno tjedan dana prije iz Zagreba express poslana. Sa svoje sam, dakle, strane sve učinio, da na vrijeme upozorim sve kompetentne državne faktore na stanovište Katoličke Crkve u ovom pitanju. Da su oni imali pravovremeno te dokumente u svojim rukama, slijedi iz promjene zakonskog nacrta koji je nešto povećao količinu zemlje, koja se ne izvlašćuje od crkvenih posjeda.
Uza sve to, ovaj je zakon o agrarnoj reformi primljen u Privremenoj narodnoj skupštini. No, ni ta činjenica ništa ne mijenja na stavu, koga Katolička Crkva i danas zeuzimlje prema njemu.
Taj je zakon nepravedan s više razloga:
Prije svega, jer je Crkvi bez ikakove odštete oduzeto njezino zemljište. Katolička Crkva stekla je to zemljište poštenim načinom. Ona nije njime spekulirala, već ga je upotrijebila za crkvene i kulturne svrhe, za prehranu njezinih službenika, za izdržavanje brojnih crkvenih ustanova kao sjemeništa, bogoslovija pa patronatskih obaveza.
U smislu crkvenih zakona, kanon 1530., izvlaštenje crkvenih posjeda bez odobrenja crkvenih vlasti za Crkvu je nevažeće. A vrhovni upravitelj i raspolagalac crkvenih posjeda jest Sveta Stolica…« (str. 244.-245.).
»Tražimo puno poštivanje kršćanskog braka, punu vjeronaučnu pouku u svim nižim i srednjim školama, omogućivanje vršenja nedjeljnih dužnosti, reviziju agrarne reforme u sporazumu s Crkvom, poštivanje katoličkih groblja.
Očekujemo, da će se Vašom intervencijom urediti vrlo važno pitanje duhovne pastve po vojnim i gradskim bolnicama te u zatvorima; to je po našem mišljenju stvar, koja spada među bitne atribute slobode savjesti.
To su naši zahtjevi i naše molbe. Iznosimo ih pred Vas odlučnošću, koju nam nalaže naša vjera i naša budna pastirska savjest.
Gospodine Maršale! Mi smo duboko uvjereni, da se može naći mirno rješenje sporova na obostranu korist Crkve i Države. S naše strane mi želimo slogu i sklad sa Državom. Ako i sa strane Države postoji ista dobra volja, onda će se to mirno rješenje postići dogovorom sa Svetom Stolicom, kao što je to predložio predsjednik Biskupskih konferencija u svom prvom razgovoru s Vama, kao vrhovnim predstavnikom državnih vlasti… Ali budite uvjereni, Gospodine Maršale, da Crkva ni uz kakve žrtve ne može popustiti u svojim temeljnim načelima, jer bi se odrekla same sebe… Pored svih poteškoća, što smo ih iznijeli, mi izjavljujemo da smo lojalni građani države u kojoj živimo, da poštujemo vlast, te da smo uvijek spremni surađivati kod izgradnje i konsolidacije Države…
Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, s.r.
Dr. Nikola Dobrečić, nadbiskup barski i primas srpski, s.r.
Dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski i apostolski administrator banatski, s.r.
Dr. Jeronim Mileta, biskup šibenski, s.r.
Dr. Kvirin Klement Bonefačić, biskup splitski, nekada solinski i makarski, s.r.
Dr. Josip Srebrnić, biskup krčki, s.r.
Mons. Miho Pušić, biskup hvarski, s.r.
Dr. Ivan Josip Tomažič, biskup mariborski, s.r.
Dr. Viktor Burić, biskup senjsko-modruški, s.r.
Dr. Smiljan Čekada, biskup skopljanski, s.r.
Dr. Petar Čule, biskup mostarski, s.r.
Dr. Antun Akšamović, apostolski administrator đakovački, s.r.
Mons. Lačo Budanović, gen. vik. subotički, na temelju posebnog ovlaštenja potpisan po dr. Viktoru Buriću
Dr. Antun Buljan, gen. vik. sarajevski, s.r.
Mons. Božo Ivaniš, gen. vik. banjolučki, s.r.
Anton Vovk, gen. vik. ljubljanski, s.r.
Ivan Jerič, vikar prekomurski, na temelju posebnog ovlaštenja potpisan po dr. Ivanu Tomažiču
Dr. Ivan Đuro Višošević, provikar križevački, s.r.« (str. 246.-247.).
NASTAVLJA SE
