U sadašnjem društvenom i političkom trenutku važno je prepoznati postoji li u Hrvatskoj socijalna ugroženost i u kojem stupnju. Političari suprotstavljaju oprječna stajališta, ovisno o tome jesu li na vlasti ili u opoziciji. Prvi se prekomjerno hvale, a drugi prekomjerno kritiziraju. Obje su strane djelomice u pravu. Zato valja svratiti pogled na izvor važnih pojavnih oblika socijalne ugroženosti.
Osnovni pojavni oblici socijalne ugroženosti smanjenje su kupovne moći prosječnih građana, u koje se ubrajaju svi zaposlenici s prosječnom plaćom ili nižom od prosjeka, uključujući i sve umirovljenike čija su mirovinska primanja najviše do visine prosječne plaće svih zaposlenih ili manja. Dakle to bi trebala biti najbrojnija skupina građana, odnosno većina biračkoga tijela. Zato program socijalnih reforma vladajuće stranke, ali i svih ostalih političkih stranaka, ne smije biti vođen samo s ciljem ublažavanja štetnih posljedica ekonomske i socijalne politike, nego ponajprije treba biti usmjeren na nestajanje uzroka socijalne ugroženosti i nejednakosti.
Na socijalnu ugroženost, a s tim u vezi i na smanjenje kupovne moći, bitno utječe povećanje troškova života, neprimanje plaće za obavljeni rad, pad zdravstvenoga standarda, zaostajanje mirovina za plaćama, strah od gubitka zaposlenja, nezaposlenost i štrajkovi. Sve to uzrokuje strah od neizvjesnosti u neposrednoj sutrašnjici, a i u daljnjoj budućnosti, na što se nadovezuje strah od starosti, dakle i od umirovljenja. Takva se strahovanja i nesigurnosti uvijek na neki način obznanjuju (prosvjedi, štrajkovi, peticije) pa ne mogu ostati niti bi smjeli ostati neprimijećeni ni među vladajućim strukturama ni među oporbom.
U protivnom nastaju problemi i pogrješke u načinu i oblicima registriranja socijalne ugroženosti i tumačenju uzroka ugroženosti, kao da su to samo pojedinačni slučajevi, a ne opća pojava, pa se umjesto rješavanja stvarnih uzroka upućuje na sporedne stvari.
Kao dokazi rasta standarda navode se lijepi i skupi automobili na ulicama, povećanje broja turista, smanjenje nezaposlenosti, uspjesi žetve pojedinih poljoprivrednih proizvoda i sl., što je sve točno. Međutim, u stvarno stanje standarda valja ubrojiti ne samo dobre primjere, nego i loše, kao što su stanje svinjogojstva, koje slijedi sudbinu mljekarstva s propašću velikoga broja OPG-ova. Za svinjogojstvo se mogu tražiti objektivna opravdanja u svinjskoj kugi, ali loše stanje mljekarstva mnogi vide npr. i u činjenici prodaje »Dukata« francuskoj tvrtki »Laktalis«. Nije zgorega podsjetiti i na primjer cementare Podsused, ciglane Zagreb i tvornice umjetnih gnojiva Kutina, u kojima je obustavljena proizvodnja, a radnici su odlazili u mirovine ili trbuhom za kruhom. Posljedica je da se u nekoliko godina iselilo oko pola milijuna radno sposobnoga stanovništva. Istodobno su nas pogodili potresi i povećana potreba za građevinskim materijalom, osobito cementom i ciglom, nakon kojih je nastupio klasičan primjer djelovanja zakona tržišta s posljedicom povećanih cijena, ali i nemogućnošću državnoga utjecaja na te cijene.
No umjesto gospodarskih mjera koje otvaraju mogućnost novih radnih mjesta i novih pogona koji će smanjiti nezaposlenost i povećavati zarade nude se razne milostinje kojima se privremeno ublažavaju pojedini slučajevi socijalne ugroženosti određenih socijalnih ili gospodarskih skupina, ali se trajno ne otklanjaju problemi socijalne ugroženosti. Standardna košarica troškova života ne pojeftinjuje, za neke poskupljuje, najavljuju se poskupljenja komunalnih usluga za vodu, telefon i čistoću, a mirovine i dalje zaostaju za plaćama.
Država nastoji ublažiti te probleme. Donose se neki zakoni koji nemaju dugotrajniju materijalnu podlogu pa postoji opasnost da će nakon početne primjene ostati mrtvo slovo na papiru.
Za neke skupine novca ima, a za neke nema, ovisno o socijalnoj ugroženosti određene skupine, često prema političkim mjerilima. Država mora rješavati sve te probleme, međutim nastaje opasnost da će se socijalna politika sve više svoditi na socijalnu skrb. Pritom valja imati na umu da se privremeno nastali problemi mogu ublažavati milostinjama, ali se postavlja pitanje dugoročnosti. Poznati su slični problemi neposredno nakon Domovinskoga rata. Tada su se mirovinski problemi rješavali raznim dodatcima, danas već zaboravljenima, dodatkom od 50 kuna, potom od 100 kuna, a istodobno se izbjegavalo redovito zakonski obvezno usklađivanje mirovina. Nakon toga je opće nezadovoljstvo zbog izostanka usklađivanja morao riješiti Ustavni sud.
Sva takva i slična rješavanja socijalne ugroženosti raznim davanjima i dodatcima, zapravo milostinjom, kako nekada tako i danas, dokaz su nesnalaženja političara na vlasti i oporbi. Zato i dalje postoji opasnost nastanka općega socijalnoga nereda u kojem će bolje prolaziti oni koji se bolje snađu, što se može prispodobiti stanju bivšega poretka u kojem je vrijedila parola »snađi se, druže«.
