VATIKAN • »Krug se zatvara. ‘C’est la confiance – To je pouzdanje.’ Pouzdanje koje nas privodi ljubavi te nas tako oslobađa od straha, pouzdanje koje nam pomaže odlijepiti pogled od sebe, pouzdanje koje omogućuje staviti u Božje ruke ono što samo on može učiniti. To nam ostavlja silnu bujicu ljubavi i raspoloživih energija kako bismo tražili dobro braće. I tako je, posred patnje u svojim posljednjima danima, Terezija mogla reći: ‘Ni na što više ne računam nego na ljubav.’ Na kraju vrijedi samo ljubav.« Te riječi na neki način sažimaju novu apostolsku pobudnicu pape Franje, koja nosi francuski naslov »C’est la confiance«, a objavljena je u nedjelju 15. listopada u povodu 150. obljetnice rođenja sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Naslov je preuzet iz pisma svetice i crkvene naučiteljice jednoj susestri, a citirani redak u prijevodu glasi: »Pouzdanje, i ništa drugo nego pouzdanje, jest to što nas ima privesti k Ljubavi!«
Papa se među ostalim pita o tajni života skromne redovnice koji je bio »jednostavan kao bilo koji drugi«, a opet… »Izvanredan naboj svjetla i ljubavi koji isijava iz njezine osobe očitovao se odmah nakon njezine smrti, s objavljivanjem njezinih spisa i s bezbrojnim milostima koje su primili vjernici koji su joj se utjecali«, napisao je Sveti Otac.
Istaknuo je da je u samo 24 godine života sv. Mala Terezija – rođena je 2. siječnja 1873. godine u Alençonu u Francuskoj – stekla status »jedne od najpoznatijih i najobljubljenijih svetica na svijetu«. Poput Franje Asiškoga, »vole je čak i nekršćani i oni koji ne vjeruju«, a UNESCO ju je ubrojio među »najznačajnije figure za suvremeno čovječanstvo«. Papa Franjo nabraja imena svojih prethodnika – a riječ je o gotovo svim papama od svetičina života naovamo – koji su na ovaj ili onaj način isticali važnost životnoga svjedočanstva sv. Male Terezije.
Što je to tipično za »malu« sveticu? Čemu ona do danas poučava cijelu Crkvu? Papa je taj »zatvoreni krug« pouzdanja i ljubavi, koji se naziva i svetičinim »malim putom« ili »putom duhovnoga djetinjstva« opisao u tri točke. Sve počinje od Isusa, tj. od ključnih aspekata »otajstva utjelovljenja« koje se simbolički izražava u njezinu imenu: Dijete i Sveto Lice. »Terezija neprestance ‘diše’ Isusovo ime kao čin ljubavi, do posljednjega daha.
Također je u svojoj ćeliji zapisala ove riječi: ‘Isus je moja jedina ljubav.’ Bilo je to njezino tumačenje tvrdnje koja je vrhunac Novoga zavjeta: ‘Bog je ljubav’ (2 Iv 4, 8. 16)«, piše papa Franjo. Iz takvoga odnosa logično se nameće želja da i drugi upoznaju Isusa. »Posljednje stranice ‘Povijesti jedne duše’ misionarska su oporuka, izražavaju njezin način shvaćanja evangelizacije privlačnošću, a ne pritiskom ili prozelitizmom«, napisao je Papa.
Terezijin mali put upravo je u »pouzdanju«, »predanju« Bogu i njegovu vodstvu. Papa ga obilato opisuje, no možda najbolje o njemu govori slika dizala koja potječe od same svetice. »Dizalo koje me ima dići do neba, to su tvoje ruke, o Isuse! Zato mi nije potrebno da rastem, naprotiv, treba da ostanem malena, i da to postajem sve više i više«, zapisala je sv. Mala Terezija. Papa ističe da se takav pristup ne protivi tradicionalnomu nauku o odnosu između božanske milosti i ljudske sposobnosti da s njom surađuje. »Mala Terezija ipak radije naglašava prvenstvo božanskoga djelovanja te poziva na potpuno pouzdanje gledajući u Kristovu ljubav koja nam je darovana do kraja«, piše Papa.
Jedan od aspekata toga predanja jest otkriće Božjega milosrđa. Naime, svoju najveću kušnju, bolest i smrt, koja je ujedno bila »kušnja protiv vjere«, ona dovodi »u izravan odnos s bolnom stvarnošću ateizma svojega vremena«. »Kad je pisala da joj je Isus obećao da će njezina duša biti izložena ‘najgušćim tminama’, mislila je na tamu ateizma i na odbacivanje kršćanske vjere. U jedinstvu s Isusom, koji je primio na sebe svu tamu grijeha svijeta kad je prihvatio piti kalež muke, Mala Terezija prihvaća u toj mračnoj tmini očajanje, prazninu ništavila«, napisao je Papa. Ona se dakle solidarizira s Isusom. »Pripovijedanje Male Terezije otkriva herojski značaj njezine vjere, njezinu pobjedu u duhovnom boju, pred najsnažnijim kušnjama. Osjeća se sestrom ateista te sjedi, kao Isus, za stolom s grješnicima. Zagovara ih dok neprestano obnavlja svoj čin vjere, uvijek u zajedništvu ljubavi s Gospodinom«, piše Papa. Božansko je milosrđe »jedno od najvažnijih otkrića Male Terezije, jedan od najvećih doprinosa koje je dala svemu Božjemu narodu«, poručio je Papa.
Krug koji započinje s ljubavlju prema Isusu zatvara se s posvemašnjom ljubavlju. Papa ističe četiri vida Terezijine ljubavi: ljubav prema bližnjima koja se izražava u služenju, a obuhvaća svakodnevne sitnice; ljubav prema Crkvi; vlastitu je patnju i smrt proživljavala – bez ikakva uljepšavanja njihove strahote – kao žrtvu iz ljubavi; i naposljetku, bila je uvjerena da će i na nebu njezino poslanje biti pomagati i služiti drugima.
U četvrtoj točki, koju neki povezuju sa sinodom te u njoj prepoznaju glavni razlog objavljivanja apostolske pobudnice, Papa izrijekom podsjeća na svoje poruke s početka pontifikata, iznesene u programskoj pobudnici »Radost evanđelja«. U misionarskoj se Crkvi »navještaj usredotočuje na ono bitno, na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije«. »Nije sve od jednako središnje važnosti jer postoji poredak ili hijerarhija istina Crkve, a to vrijedi ‘i za vjerske dogme i za cjelokupni korpus učenja Crkve, uključujući tu i moralna učenja’. Središte je kršćanskoga morala ljubav (‘karitas’), koja je odgovor na bezuvjetnu ljubav Trojstva, zbog čega su ‘djela ljubavi prema bližnjemu najsavršenije izvanjsko očitovanje unutarnje milosti Duha’. Na kraju se ubraja samo ljubav«, poručio je Papa.
Svetu Malu Tereziju Papa je usporedio sa sv. Tomom Akvinskim. Dok je on »analitičar«, »njezin je doprinos sintetički« jer »vodi u središte, do bitnoga, do nužnoga«. »Ona svojim riječima i svojim osobnim životnim putom pokazuje da su neka učenja i neke norme Crkve – premda svi imaju svoju važnost, svoju vrijednost i svoje svjetlo – hitniji i temeljniji za kršćanski život. (…) Kao teolozi, moralisti, proučavatelji duhovnosti, kao pastiri i vjernici, svatko na svojem području, još imamo potrebu posvijestiti si tu genijalnu intuiciju Male Terezije te iz nje izvući teoretske i praktične, doktrinarne i pastoralne, osobne i zajedničke posljedice. Potrebne su hrabrost i unutarnja sloboda da bi se to moglo učiniti«, poručio je Sveti Otac.
Prije nego što će sv. Maloj Tereziji uputiti molitvu za Crkvu Papa je istaknuo »aktualnost« svetice u svoj njezinoj »malenoj veličini«. »U vremenu koje poziva zatvoriti se u vlastite interese Mala Terezija nam pokazuje kako je lijepo kad se od života napravi dar. U trenutku kad prevladavaju najpovršnije potrebe ona je svjedokinja evanđeoske radikalnosti. U vremenu individualizma ona nam pomaže otkriti vrjednotu ljubavi koja postaje zagovor. U trenutku kad je ljudsko biće obuzeto veličinom i novim oblicima moći ona upućuje na put malenosti. U vremenu kad se odbacuju mnoga ljudska bića ona nas uči ljepoti skrbi, zauzimanja za drugoga. U času složenosti ona nam može pomoći otkriti jednostavnost, apsolutni primat ljubavi, pouzdanja i predanja, nadilazeći legalističku i eticističku logiku koja ispunjava kršćanski život obvezama i zapovijedima te zamrzava radost evanđelja. U vremenu narcisoidnosti i zatvorenosti Mala Terezija nas, osvojene privlačnošću Isusa Krista i evanđelja, poziva na misionarski izlazak«, napisao je Papa.
Govoreći o ljubavi sv. Male Terezije prema Crkvi, Papa poseže za opisom njezina čitanja 12. poglavlja Pavlove poslanice Korinćanima (različite službe i karizme) i rješenja koje je pronašla u 13. poglavlju (hvalospjev ljubavi). Papa je prenio Terezijine riječi: »Promatrajući mistično tijelo Crkve, nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima… (…) Shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, i kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv… Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta… jednom riječju, da je ona vječna!… Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: ‘O Isuse, Ljubavi moja… napokon sam našla svoje zvanje: moje zvanje je ljubav! Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože!… U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav…« Papa komentira te riječi: »Nije to srce trijumfalističke Crkve, nego Crkve koja ljubi, ponizna je i milosrdna.«
