Već petu godinu zaredom povodom Svjetskoga dana učitelja Ministarstvo znanosti i obrazovanja nagrađuje petstotinjak odgojno-obrazovnih djelatnika. Ove je godine dobitnica i vjeroučiteljica Nataša Šantić, izvrsna savjetnica koja se našla na popisu 505 najuspješnijih. Prvi je put takvu nagradu dobila za školsku godinu 2018./2019. Nekoliko godina kasnije, 2022., školska kolegica prijavila ju je za najradnicu te je među 800 prijavljenih upravo ona dobila nagradu »Dr. Dražen Glavaš« u sklopu projekta Mali svjetionik. Sada je dobila godišnju nagradu »Ivan Filipović« koja se dodjeljuje 15 posebno zaslužnih djelatnika u odgoju i obrazovanju. U razgovoru za Glas Koncila istaknula je da je nagrade vesele, ali da treba raditi zbog same vrijednosti rada i preuzetoga poslanja.
»Uvijek sam se trudila raditi pošteno i davati cijelu sebe pa su ove nagrade i priznanja kruna i vrjednovanje mojega cjeloživotnoga nastojanja. Ne radim da me drugi hvale, ali nagrade mi mnogo znače. Velika je čast i odgovornost biti i najradnicom Hrvatske 2022., kao i dobitnicom nagrade ‘Ivan Filipović’, najvišega priznanja djelatnicima u odgoju i obrazovanju za značajna ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti. Ponosna sam što je nagrada došla baš u Đakovo, u našu Slavoniju, Srijem i Baranju! Vjerujem u ideal koji afirmiraju ove nagrade, a to su promicanje i življenje temeljnih vrjednota, poštenja, dostojanstva rada i učiteljskoga poziva, koji je plemenit jer je ljudski život u načelu trajno učenje te ljudi postajemo učeći i poučavajući. Kako je rekao i sam Ivan Filipović, da se deset puta rodim, bila bih vjeroučiteljica«, rekla je Nataša.
Tijekom svojega 20-godišnjega rada vjeroučiteljica Šantić sudjelovala je u brojnim projektima; u desetak projekata Erasmus+ te u humanitarno-ekološkom projektu Zeleni val koji se u školi »Braća Radić« u Đakovu provodi desetak godina. »Prikupljamo plastične čepove te ih prosljeđujemo Društvu oboljelih od multiple skleroze Primorsko-goranske županije, ili Policijskoj upravi osječko-baranjske županije koja ih prikuplja za projekt pod nazivom Plastičnim čepovima do skupih lijekova koji je pokrenula Udruga oboljelih od leukemije i limfoma Hrvatske.
Također sam sudjelovala u istraživačko-kreativnom projektu Priča o školskoj torbi, u partnerstvu s Braniteljskim centrom za društveni razvoj (BCDR). Sudjelovanje u projektima za mene je bilo velik izazov, ali i prilika za dodatno učenje«, posvjedočila je.
Dio novca dodijeljena u sklopu nagrade »Dr. Dražen Glavaš« darovala je projektu Željke Jurić Mitrović, vukovarske djevojčice čija je fotografija u plavom kaputiću obišla svijet i postala simbolom Domovinskoga rata i dječjih stradanja.
»Uplakano lice Željke Jurić koje je obilazilo svijet nakon pada Vukovara nikada ne ću zaboraviti. S njezinim suzama tekle su i moje suze jer sam ja bila također četrnaestogodišnja djevojčica koja je živjela pod okupacijom u Šarengradu punih godinu dana. Prošle godine u Đakovu bila je promocija dokumentarnoga filma Plavi kaputić – 30 godina poslije. Željka je kratko govorila o filmu, ali i planovima za otvorenje muzeja sjećanja na stradalu djecu i Domovinski rat u Berku nedaleko od Vukovara. Također je spomenula da je to skup projekt te pozvala i zahvalila svima koji će donacijom pridonijeti tomu cilju. Kada sam bila kandidirana u top 10 za nagradu Najradnik, odmah mi je u misao došla Željka. Rekla sam, ako osvojim nagradu, dio nagrade dat ću za Željkin projekt. Srce mi je bilo prepuno emocija kada sam pobijedila na natječaju te sam 18. studenoga 2022., na Dan sjećanja na Vukovar, Željki uručila donaciju«, ispričala je Nataša.
S nagrađivanom vjeroučiteljicom razgovarali smo i o vjeronauku u školi, koji neke žulja iako je izborni predmet. »Tema katoličkoga vjeronauka u osnovnim i srednjim školama aktualna je u našem društvu, kako prije 30 godina tako i danas. Svrha Vjeronauka jest, kako kaže i sam Kurikul, promicati sustavan i cjelovit odgoj čovjeka, učenicima omogućuje čuvanje, upoznavanje i razvijanje njihova vlastitoga vjerskoga i kulturnoga identiteta. U tom smislu Vjeronauk je izvrsno integriran u odgojno-obrazovni sustav; sustavno, cjelovito, dijaloški i ekumensko upoznavanje katoličke vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, ali i promicanje temeljnih vrjednota, humanosti i kulture. Često čujemo rečenicu kako je Vjeronauk devedesetih ‘ušao’ u škole. Međutim, važno je naglasiti da on nije prvi put ‘ušao’, nego je zapravo vraćen u hrvatske škole, nakon godina izbacivanja i guranja u ‘sakristije’. I danas ga ponovno neki žele izbaciti. No pravo je roditelja birati vjerski odgoj djece. Vjeronauk pruža velike mogućnosti za primjenu različitih metoda i oblika rada. Pristup je holistički i potiče razvoj kompetencija i sposobnosti te socijalnih i komunikacijskih vještina u učenika. Bez vjeronauka školstvo ne bi imalo dušu«, istaknula je vjeroučiteljica.
Smatra da mnogi vjeroučitelji otvoreno iznose nauk Crkve, unatoč krivomu shvaćanju i, ponekad, osudi okoline. »Često budemo na ‘prvoj crti’ obrane Crkve, posebice kada se dogodi neki skandal. To nije ugodno, ali mislim da se vjeroučitelji svojim primjerom i radom uspijevaju nositi s izazovima vjeroučiteljskoga poziva i poslanja«, rekla je.
O svojem je (vjero)učiteljskom pozivu govorila s velikom toplinom, prisjetivši se vlastita životnoga puta koji nije bio nimalo lak. »Rodom sam iz Šarengrada, potječem iz mnogočlane obitelji, tj. imam devetero polubraće i polusestara.
Najstarija sam od desetero djece, ali me otac nije htio priznati pa sam odrastala i s tim teretom, proživljavajući različite komentare i odbacivanja. No to me nije obeshrabrilo u ostvarenju životnih ciljeva«, ispripovjedila je.
»Osim u obitelji, utjehu i pomoć pronalazila sam kod sestara karmelićanka i fra Milivoja Marušića, koji mi je bio poput oca, te kod ostalih franjevaca (fra Marka Malovića, fra Darka Špehara, fra Branka Koseca), dr. Slavka Platza, mojega bivšega profesora i ‘zemljaka’ s Teologije u Đakovu koji nam je bio poput člana obitelji i pružio nam puno kršćanske ljubavi, molitve i potpore, te još puno dragih svećenika i časnih sestara. Zbog rata i prognaništva jedva sam izvukla živu glavu. Otišla sam u slobodni dio Hrvatske, no i dalje sam bila povezana sa sestrama u Remetama i fratrima u Našicama«, prisjetila se Nataša.
Nakon završene srednje škole dvoumila se između studija turizma, stranih jezika i teologije. Pobijedila je potonja opcija. »Kako sam i tijekom srednje škole u Osijeku pohađala različite susrete za mlade te utjehu i snagu u tim teškim danima rata i poraća pronalazila u vjeri, moji su afiniteti na kraju bili usmjereni prema studiju teologije. Željela sam produbiti misterij vjere i otajstvo spasenja koje je neiscrpno vrelo te posvjedočiti vjeru u konkretnom životu, kako Bog vodi naš život i kako mu se treba potpuno predati. To je zapravo sve ono što ja živim i vjerujem. To sam ja. A mladi su budućnost. Želim im posvjedočiti kako vjerom čovjek otkriva tragove najdubljega smisla svojega života i izgrađuje otvorenost prema vječnosti.«
