S nacionalnom pozornošću, kako organizatora tako i medija, slavila se 40. obljetnica rođenja prvoga djeteta začeta izvantjelesnom oplodnjom u Hrvatskoj u ponedjeljak 23. listopada na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svečanost su pratili čestitarski govori u kojima se isticalo da je izvantjelesnom oplodnjom dosad u Hrvatskoj rođeno »gotovo četrdeset tisuća zdrave djece«, što se nazivalo »značajnim doprinosom našim urušenim demografskim pokazateljima«. Bili su ondje i članovi Vlade Republike Hrvatske, a svečarski je govor održao i predsjednik Vlade, također ističući da »razvoj izvantjelesne oplodnje pridonosi rješavanju negativnoga prirodnoga priraštaja«. To slavlje koje je intonirano kao spasonosno rješenje demografskih problema zaslužilo bi poseban osvrt sa stajališta katoličke vjere koja, iako se Crkva suživljava s traumama koje proživljavaju bračni parovi koji pate zbog neplodnosti, u postupcima izvantjelesne oplodnje vidi brojne etičke i moralne dvojbe zbog kojih ti postupci nisu u skladu s crkvenim naučavanjem. No i mimo tih razloga postoji ozbiljan problem o kojem je, kako na svečanosti tako i u medijskim napisima, vladao zavjet šutnje. Iako su pljeskovi i emotivni nastupi pratili obljetničko veselje, ipak je u pozadini vladala šutnja prispodobiva muku s kojim će na Sve svete i Dan vjernih mrtvih (Dušni dan) grobovima pristupati brojni hrvatski građani. Šutnja je to koja očito nastoji zatomiti vapaje iz savjesti. Njih je moguće prigušiti, no ne i uništiti.
Naime, sudeći po objavljenim napisima, ama baš nitko nije spomenuo velike žrtve koje prate postupke medicinski pomognute oplodnje, počevši od bolnih postupaka, neuspjelih zahvata, pobačaja »viška« embrija pa do manipulacija tim »materijalima« u svrhu dvojbenih istraživanja. Nitko nije spomenuo da samo u Hrvatskoj postoji više tisuća zamrznutih ljudskih embrija, dakle novih ljudskih života, i pitanje je hoće li ikada biti upotrijebljeni. Oni su vrlo često zaboravljena djeca svojih roditelja koja već godinama ostaju zamrznuta na temperaturi od minus 196 Celzijevih stupnjeva u medicinskim laboratorijima javnih i privatnih poliklinika. U svijetu se danas nalaze milijuni u epruvetama zatočenih ljudskih bića, a prema nekim podatcima u Hrvatskoj ih je najmanje deset tisuća.
Posljednji je put u Hrvatskoj regulirana medicinski pomognuta oplodnja zakonom iz 2012., u skladu s kojim je moguće izvantjelesno odjednom oploditi najviše 12 jajnih stanica jedne žene. Zakon kaže i da se po jednom postupku/pokušaju oplodnje mogu upotrijebiti do tri oplođene stanice. Ostatak se čuva u za to registriranim kliničkim zavodima i privatnim poliklinikama u Hrvatskoj. Prema tumačenjima stručnjaka, nakon zahvata izvantjelesne oplodnje zametci se stavljaju u uske cjevčice nešto deblje od čačkalica te se slažu jedna uz drugu pa izgledaju kao čaša s mnoštvom šarenih slamaka. Potom se ta »čaša« uranja u metalnu posudu, nalik na veliku termosicu, u koju je ulivena velika količina tekućega dušika koji novonastali život zamrzava. Roditelji začete djece ne ulaze u laboratorije, te tužne dječje sobe, u kojima se, uronjena u tekući dušik, čuvaju njihova nerođena djeca.
Zakon nalaže da se oplođene jajne stanice čuvaju pet godina o trošku Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje, a potom bi se trebala čuvati o trošku roditelja. Neki se roditelji vraćaju po svoju djecu, nastojeći ih osloboditi »vječnoga leda«, a brojni drugi ostavljaju ih same. Koliko je poznato, u javnim se zdravstvenim ustanovama, i kada prođe pet »besplatnih godina«, u slučajevima kada roditelji ne žele platiti daljnje čuvanje ljudskih zametaka, nitko od zdravstvenih djelatnika ne usuđuje biti egzekutor pa da ih jednostavno otopi do smrti. To navodno nije slučaj i s privatnim poliklinikama čiji djelatnici na savjesti imaju stotine, a proteklih godina i tisuće bačenih zametaka u tzv. »medicinski otpad«. To je neprocjenjiv, ali doista neprocjenjiv gubitak i za Hrvatsku i za čovječanstvo. Toliko o demografskim plusevima.
