Što značenje »anđeoskih brojeva« ištu tek praznovjerni, ne znači istom da je broj anđela puka ispraznost. Iako, naime, Bildad upozorava Joba da se Božje čete ne mogu izbrojiti, te ih i Poslanica Hebrejima drži »nebrojenima«, proroci se ne libe anđeoske statistike. Čak i nakon pada trećine »zvijezda nebeskih«, David ih broji »tisuće tisuća«, Daniel stoput više – »mirijade« – a Ivan »mirijade mirijada«. I dok je svaki od njih u jednom od devet nebeskih zborova, pred Prijestoljem koje nose »četiri bića« tek je sedam »ognjenih zubalja«, među koje se sam ubrojio Rafael. Gabriel i Mihael uza nj tvore jedini anđeoski trojac kojemu Pismo otkriva ime. No najviše od tristotinjak biblijskih spomena zavrijedio je anđeo što je kod Jeruzalema sam porazio 185 tisuća Sanheribovih vojnika. Zaštitu mu priziva Juda Makabej; hvalu mu pjeva Isus, sin Sirahov; a i pisci Kraljeva i Ljetopisa za njegov su podvig čuli od Izaije.
Anđela koji je spasio kralja Ezekiju i njegov narod brojni su otpisali kao maštariju; poneki su Sanheribov neuspjeh pripisali pošasti kakvu već donosi anđeo Zatornik; no samo je jedan Izaijinu anđelu dopisao i čitavu nebesku četu.
Ulje na drvu Flamanca Petera Paula Rubensa »Sanheribov poraz« rese, naime, čak četiri munjama oboružana anđela. No zašto je »slikar knezova i knez slikara« umnožio broj nebeskih knezova, otvoreno je nagađanju. Brojni će to odstupanje otpisati kao dug monumentalnosti kompozicije koju je Rubens gradio suviškom pokreta; poneki će to pripisati putenosti teksture koja je »majstora sjena« vazda jače vukla zemlji nego nebu; a sam će barokni kolorist dopisati da su mu bolje pristajala »silna djela nego sitne zanimljivosti«. No apokaliptički užas koji spopada vojnike – kužno bljedilo, golota oskudice, metež bijega i smrt – opravdat će slikarovo uvjerenje: »Moja strast dolazi s nebesa.«
»Pakao je pun darovitih, a nebo žustrih«, zapisala je dosjetljivo francuska barunica Jeanne-Françoise Frémyot. No vlastitu će dosjetku svetica poznatija kao Ivana Franciska de Chantal ovjeravati na svojoj koži sve do smrti što ju je pohodila godinu nakon Rubensa – 1641. Kada je, naime, u metežu lova obiteljski prijatelj usmrtio njezina muža, mlada se udova za oprost morala oboružati nutarnjom žustrinom kojom će kasnije odbacivati i iskušenja malovjernosti i napasti samouvjerenosti. To mučeništvo ljubavi »njegovateljice siromaha« i Franju je Saleškoga privuklo da s njom izgradi družbu otvorenu onima koje su drugi samostani otpisali: bolesnicama i staricama. Stoga je u Redu Pohoda Marijina post ustuknuo pred poniznošću, a pokora uzmaknula pred blagošću. Jednostavnu pak molitvu svojih kćeri vizitandinaka utemeljiteljica je opravdala anđeoskim brojem: »Anđeli na nebesima ne zbore ni jednu riječ doli ovu: ‘Svet.’«