Kako je mali ljudski život, ovo naše gotovo ništa u usporedbi sa stoljećima povijesti; a kako je opet vrijedan baš svaki ljudski život, u očima Boga živih; i kako se baš svako dobro koje čovjek čini ugrađuje u kontinuitet dobra već ovdje na zemlji. Te misli prođu čovjeku kroz glavu kad mu do ušiju dopre pjev pojubice, dijaloške pjesme kojom se na drevnom domaćem govoru, tematizirajući biblijska iskustva spasenja, moli za vječno spasenje pokojnika, dok se u refrenu zaziva pomoć »Gospoje svete Marije«. Pojubicu već stoljećima do danas pjevaju vrbnički kapari, članovi bratovštine sv. Ivana Krstitelja. Kolike su tisuće pokojnika kapari na svojim rukama, nekada i na leđima, i na krilima svojih molitava otpratili na drugi svijet! I koliko su ucviljenih duša utješili pružajući im perspektivu vječnosti za njihove najmilije u 700 godina koliko postoje!
Misno slavlje u nedjelju 29. listopada u Vrbniku bilo je vrhunac proslave velike obljetnice. Toga su se toploga kvarnerskoga jutra kapari okupili gdje se inače okupljaju na molitvu, u crkvi sv. Ivana Krstitelja podno »Vrbnika nad morem«. Krčki biskup Ivica Petanjak predvodio je pred crkvom obred blagoslova prigodne spomenploče, a potom se procesija s članovima bratovštine na čelu kroz uske uličice zaputila u župnu crkvu Uznesenja Marijina, gdje je misu predvodio vrbnički sin, zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić. S kardinalom i mjesnim biskupom suslavili su svećenici rodom iz Vrbnika, bivši vrbnički župnici te svećenici na susjednim župama.
Pokroviteljstvo nad proslavom preuzeo je Hrvatski sabor, koji je na slavlju predstavljao njegov predsjednik Gordan Jandroković, a osim načelnika općine Vrbnik Dragana Zahije slavlju su nazočili saborski zastupnici Tomislav Klarić i Mirela Ahmetović te nekoliko načelnika okolnih gradova i općina.
Radosnom uspomenom na sudjelovanje u prošloj okrugloj obljetnici bratovštine prije 50 godina, kao student teologije i bogoslov, započeo je svoju propovijed kardinal Bozanić. Govoreći o bratovštinama kao plodu razvijenoga srednjega vijeka i afirmacije gradova – zato su se i razvijale na hrvatskoj obali – kardinal je istaknuo da su njihovi članovi »sudjelovali u životu svoje zajednice te razvijali određeni tip demokracije, koji je u usporedbi s kasnijim vremenima imao zavidnu razinu«. Podsjetio je također da su članovi bratovštine slavljenice uvijek bili »isključivo laici svih staleža i zanimanja«, ali uvijek povezani s vrbničkim klerom, s »plebanima« (župnicima). »Danas s ponosom možemo reći da su na neka aktualna, sinodska pitanja današnje Crkve naši stari već tada pronalazili mirna eklezijalna rješenja i time pokazali visoku svijest razumijevanja svojega mjesta, ali i odgovornosti u Kristovoj Crkvi«, rekao je među ostalim kardinal Bozanić.
Osvrćući se na prošlost nekoć utjecajne i bogate bratovštine i na njezino bogato »crkveno, društveno i kulturno djelovanje« – uzdržavala je, primjerice, ubožnicu, danas bi se reklo hospicij – kardinal Bozanić je rekao da bratovštine »nastaju u ozračju Crkve, a svojim djelovanjem bile su snagom evanđelja usmjerene na posvećenje svojih članova te na rad, posebno karitativni, na dobrobit sviju«. Potom je kardinal postavio temeljno pitanje koje stoljetno postojanje bratovštine nameće: Što je u životu najvažnije? Pozvavši se na vlastito iskustvo ispovjednika onih koji »gledaju smrti u oči«, kardinal je iznio njihove jednostavne odgovore: »Jesam li bio dobar otac, dobra majka? Jesam li bio dobar prema ljudima, ostavljam li dobar trag onima koji su mi blizu, koji ostaju nakon mene?«
»Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega ono je što vrijedi i što ostaje… Želiš li biti dobar prema Bogu, okreni se oko sebe i budi dobar prema čovjeku. (…) Želiš li naći Boga, idi putom čovječnosti. Želiš li naći čovjeka, idi putom Božjim«, rekao je kardinal Bozanić.
Informativan je, a nadasve poticajan bio završetak kardinalove propovijedi. »Zahvalimo Bogu na 700 godina postojanja i djelovanja, svjedočkoga djelovanja naših kapara. Oni su svojim dobrotvornim služenjem i kršćanskom ljubavlju zadužili svaku obitelj i svaku kuću u Vrbniku. Riječ je o očevima, braći, muževima, rođacima, prijateljima. Riječ je o vrbničkim muškarcima, ratarima, stočarima, ribarima, zaposlenicima, ljudima pera i struke. Riječ je o njihovu muževnom življenju vjere… Riječ je o skrušenom sagibanju koljena pred Isusovim križem, procesijama, posebno u Velikom tjednu. Vrbnička župa i Vrbnik bez njihova bi zalaganja i svjedočenja bili siromašniji«, rekao je kardinal Bozanić. Potom se obratio »dragim kaparima«: »Ovo vam slavlje služi na ponos, ali i obvezuje. (…) Zna se da je Bratovština sv. Ivana Krstitelja bila i ostaje promicateljica vjerskoga i ćudorednoga života, brige za službu Božju u Crkvi te za gajenje ljudskih odnosa i brige za društveno ugrožene. Svakako da članovi bratovštine uvijek i iznova trebaju, u suradnji sa župnikom, tražiti i pronalaziti prikladne i suvremene oblike svojega djelovanja.« Vrbenčanima i svima drugima kardinal je poručio da je proslava poticaj da »cijene baštinu koja nam je predana, ali još i više, da ju žive«. Stoga je kardinal Bozanić poručio vjernicima da se mole za buduće kapare, ali i za nova duhovna zvanja, po čijoj je brojnosti vrbnička župa također poznata.
Nakon službe riječi članovi bratovštine pred okupljenom su zajednicom obnovili svoja obećanja, a na završetku je slavlja kardinal Bozanić svakomu posebno uručio spomenmedalje sv. Josipa nastale u prigodi 25. obljetnice njegove nadbiskupske službe u Zagrebu. Na početku slavlja okupljene je kao domaćin pozdravio biskup Petanjak, posebno čestitavši današnjim kaparima kao živim nastavljačima stoljetne tradicije. Nakon slavlja je za Glas Koncila rekao da su »kapari puno više od tradicije«. »Ako netko po suncu i po kiši ovim strmim uličicama nosi pokojnika, to nipošto nije samo tradicija. Ako se ti ljudi obvezuju kasnije za pokojnika moliti, i to je trud koji proizlazi iz vjere. Danas smo se imali prigodu uvjeriti da kapari sudjeluju u liturgiji. Osim toga, vidjeli smo da se bratovštini pridružuju mladi, zamjenjujući one koji umiru. Riječ je dakle o tradiciji, ali živoj tradiciji koja ima svoj korijen u vjeri.«
Proslava 700. obljetnice Bratovštine sv. Ivana Krstitelja započela je u subotu 28. listopada navečer svečanom akademijom na kojoj je, uz kapare i nekoliko točaka kulturno-umjetničkoga programa, predavanje o bratovštini slavljenici održao svećenik podrijetlom iz Vrbnika dr. Anton Bozanić, autor nedavno objavljene knjige »Bratovštine jučer i danas – U povodu 700. obljetnice bratovštine Kapari u Vrbniku«. Na akademiji je također prikazan dokumentarni film »Kapari« novinara i scenarista Joze Barišića.
Druženje nakon večernjega programa bilo je jedinstvena prigoda da se porazgovara sa slavljenicima. Za Glas Koncila govorili su mlađi »kapari« Anton Brusić i Domagoj Gršković, kao i Marinko Pavan koji iza sebe ima 33 godine kaparskoga služenja. Od sugovornika se doznaje kako danas konkretno izgleda njihovo služenje. Temeljna je zadaća pomoć pri ukopu pokojnika. Obitelj se javi župniku, a župnik zove kapare koji su raspoređeni u ekipe od po četiri člana. Bez obzira kreće li sprovod od crkve ili iz mrtvačnice, kapari prate lijes s pokojnikom te ga spuštaju u grob. Druga je velika zadaća pjevanje pojubice i molitva za pokojnika. Obitelj može »naručiti« pojubicu – može to biti kratko nakon smrti, ali i bilo kada kasnije – a kapari se na dogovoreni dan okupe u crkvi sv. Ivana Krstitelja te otpjevaju molitvu.
Potom se okupe na blagovanje »kolača«, tj. kruha posebno ispečena za tu prigodu. U praksi naručitelj pojubice počasti molitelje zakuskom ili večerom, već prema mogućnostima, ali to nije obveza ni uvjet za molitvu. Za vrijeme blagovanja i susreta kapari također mole za pokojnika, a obvezni su za njega i osobno moliti.
Veliki petak i Tijelovo dva su dana u godini kad su svi članovi bratovštine obvezni sudjelovati u obredima Crkve, odnosno u euharistijskoj procesiji kroz mjesto. U te se dvije prigode također primaju novi članovi. Prije slavlja, dok se kapari oblače, kandidat uđe u sakristiju i izrazi svoju želju i odluku. Braća – tako se međusobno nazivaju članovi bratovštine – na licu mjesta odluče hoće li ga primiti. Ako je odgovor pozitivan, najstariji brat – ili braća ako je kandidata više – skida svoju »kapu« i oblači je novopridošlomu bratu dok si ne pribavi vlastitu. Braća se u »kapi« pokapaju. Kapuljačom za života glavu ne pokrivaju nikada: prvi i jedini put braća će je navući pokojnomu bratu na njegovu ukopu. Ukop brata te ukop svećenika koji je rođen u Vrbniku još su dvije prigode koje svu braću obvezuju na sudjelovanje.
No zašto su sugovornici postali kapari? Grškovića je u bratovštinu privuklo karitativno služenje. Jer što je drugo »pomaganje ljudima u tim teškim trenutcima« nego ljubav na djelu, jedno od djela milosrđa? Za Antona Brusića angažman u kaparima »logičan je slijed« kako obiteljske tradicije – kapar mu je bio pokojni otac, djed, neki članovi šire obitelji – tako i prijašnjega angažmana u župi. »Jasno da ovo nije samo tradicija. Nitko ne postaje kapar ako to čvrsto ne želi. To nije kao odlazak na trening: sada idem, a sljedeće ću godine odustati. Ovo traje do kraja života«, rekao je mladi suprug i otac dviju kćeri. Sugovornik otkriva da je suvlasnik obiteljske zadruge koja spaja vinogradarstvo i vinarstvo te proizvodnju pršuta s ugostiteljskim uslugama, od čega se, kaže za sebe i za druge, »dobro živi«. No mladi je kapar svjestan: »Ne da vjerujem, nego znam da bez vjere ne bi bilo ništa.« Ali ni na tome se ne zaustavlja, nego na primjedbu da je kaparima podosta bliska smrt, kaže: »U tome je bitna razlika između vjernika i onih koji nemaju vjere. Vjernicima je puno lakše suočiti se sa smrću. Iskreno, često se pitam čime se tješe oni koji ne vjeruju. Tu smo prolazni i idemo k nečemu boljemu.«
Kakva će to reportaža biti bez ijedne sugovornice, bez žene!? Sugovornica je, doduše, pronađena, ali i ona sa suprugom – kaparom. Riječ je o bračnom paru Mladenu i Mariji Toljanić. Za gospođu Toljanić kapari su jednostavno važan dio vjerničkoga i župnoga života Vrbnika. »Kad odemo na sprovod u neko drugo mjesto – nije to to«, kaže sugovornica. A to što su kapari ipak »muški posao«, sugovornici ne smeta. »Mi žene imamo svoje uloge, od kojih je prva biti majke. A i u Crkvi se svaka od nas, ako želi, ima gdje angažirati«, kaže sugovornica, spominjući skupinu žena koje se svake nedjelje okupljanju na uru klanjanja, a tu je i župni zbor koji je, usput, bitno pridonio proslavi kaparskoga jubileja. Razgovor otkriva da su Marija i Mladen roditelji šestero djece, četiriju sinova, od kojih je jedan (za sada) pošao tatinim stopama kapara, i dviju kćeri, od kojih je jedna orguljašica u župi.
