Kršćanstvo je vjera – vjera u Isusa Krista – i nije tek neka »filozofija života« te je zbog toga mnogima složena, ali je utkana u svako vlakno svakoga i svih Božjih stvorenja. Kršćanstvo i njegove tragove nalazimo na svakom koraku, bilo da je riječ o crkvi, spomeniku, slici, knjizi, filmu, a gotovo da i nema razgovora s drugima da se ne dotaknemo i nekih kršćanskih vrijednosti, makar o njima ne razgovarali izričito. Zato smo u ovom broju rubrike »Mladi mladima« odlučili pisati o velikim, dapače najvećim kršćanskim svjetskim dostignućima. Tako vam pišemo o Bibliji, najprodavanijoj knjizi na svijetu, ali i najvažnijoj kršćanskoj knjizi – knjizi nad knjigama – iz koje smo izdvojili dijelove i osobe koje nama mladim vjernicima na poseban način mogu služiti kao oslonac, životni uzor i često onaj »skriveni« odgovor na brojna pitanja koja nam se postavljaju; pišemo vam i o filmskoj kršćanskoj umjetnosti u kojoj spominjemo »stare« katoličke klasike, ali vam preporučujemo i novije, modernije i suvremenije filmove u kojima, ako ih bolje analiziramo, nalazimo suptilno prenesene i zastupljene kršćanske motive. Govorimo vam i o najljepšim i najpoznatijim spomenima Boga kroz arhitekturu i umjetnost, pri čemu vas vodimo kroz povijesni razvoj kršćanske umjetnosti u najranijim oblicima, a osvrćemo se i na poznatije »turističke« – a zapravo hodočasničke – destinacije središnjega grada kršćanstva Rima i svijeta. Nismo zaboravili spomenuti ni oblik slavljenja Boga glazbom, pa vam pišemo o nekim poznatijim hrvatskim glazbenim sastavima i tome kako oni djeluju na duhovnoj sceni. Na kraju razmišljamo i pozivamo vas da zajedno razmislimo o umjetnosti kao božanskom nadahnuću, što za nas to znači i koliko smo zbilja slični Božjoj slici.
Kršćanska umjetnost u službi je bogoslužja, a razvila se na području Rima u prvim stoljećima nakon Krista. Obuhvaća građevine (kao što su crkve, kapele i samostani), namještaj te obredne predmete (slike, kipovi, liturgijsko posuđe, misno ruho te knjige). Kršćanska umjetnost ponajviše se koristi biblijskim uprizorenjima te životom svetaca. Glavni je cilj te umjetnosti prikazivanje kršćanske vjere koja je glavni motiv. Zanimljivo je da je ta umjetnost pronašla način da se ostvari kroz tisuće godina i kroz razne umjetničke stilove.
Same početke kršćanske umjetnosti možemo pronaći već u rimskim katakombama u kojima su zabilježeni prikazi Isusa Krista. Njegovo prikazivanje razvijalo se sve do 6. stoljeća, kada se određeni prikaz Kristova lika ustalio u umjetnosti. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva jedina umjetnost koja je preživjela bila je upravo ona kršćanska. Na prostoru Istočnoga Rimskoga Carstva razvijala se Pravoslavna Crkva s posebnom granom kršćanske – bizantske umjetnosti. No za vrijeme renesanse događa se i druga velika crkvena podjela koja je utjecala na kršćansku umjetnost, pa i na njezino slabljenje u Protestantskoj Crkvi. Osim toga, povijesne su okolnosti bile takve da je u doba protureformacije Crkva puno strože nadzirala i umjetnička djela, a mnogi umjetnici nisu imali toliku slobodu rada na svojim djelima zbog straha od krivovjerja.
No u novije doba ponovno se shvaća sva vrijednost kršćanskih umjetničkih djela, pa ih iz poštovanja ili iz divljenja – kao velike umjetničke vrijednosti – stvaraju i mnogi umjetnici od kojih su neki kršćani, a neki pripadnici drugih vjerskih zajednica kao što su Eric Gill, Marc Chagall, Henri Matisse, Jacob Epstein, Elizabeth Frink, Graham Sutherland, Salvador Dali i mnogi drugi. Svatko od njih slavi Boga svojim djelom – na svoj način i prema svom nadahnuću.
Biblija je i dalje najprodavanija knjiga na svijetu i temelj naše kršćanske vjere, no biblijska se pobožnost rijetko susreće i kod katolika. Tako nam se događa da nam Sveto pismo stoji kao ukras u obiteljskim regalima i skuplja prašinu. Premda u nekim župama postoje skupine mladih koji zajednički čitaju i tumače Bibliju, mnoge ankete pokazuju da upravo mi mladi najmanje vremena provedemo čitajući Božju riječ te ju smatramo samo književnim remek-djelom.
Unatoč različitim mišljenjima, Biblija nije samo književno remek-djelo, a njeno čitanje nije puki pasivni čin preuzimanja informacija, nego je za svakoga vjernika razgovor s Bogom. Upravo dijalogom s biblijskim tekstovima mladi dozrijevaju i stječu nova iskustva. Kad se osobno približe tekstu, čut će i shvatiti njegovu poruku. Biblijski tekst zato nije samo »predmet« – on uči čitatelja, nešto mu razotkriva i poručuje. Čitanje Biblije pomaže mladima da razviju temeljne krjeposti: vjeru, nadu i ljubav, a mladi trebaju, na primjerima Abrahama, Mojsija, Isusa, Pavla, ali i mnogih drugih, učiti vjerovati, nadati se i ljubiti. Sveti je Pavao za Stari zavjet napisao: »Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu« (Rim 15, 4). Biblija nam tako prenosi različita iskustva različitih ljudi iz nekoliko naraštaja kako bismo u njima otkrili odgovore na mnoga svoja pitanja. Osim toga, ona je knjiga puna napetosti – koju god da stranicu otvorimo, ulazimo u dijalog s dobrim i zlim, ljubavlju i mržnjom, smrću i životom… Mladi posebno vole čitati psalme – pjesme vjere, utjehe i nade. Razlog je vjerojatno to što se u njima prikazuju sve životne situacije: očaj, bijeda, nevolja, jad, napuštenost… Mladi se tako brzo poistovjete s riječima psalama – u njima vide situaciju u kojoj se oni nalaze, svoja iskustva, strahove i želje. Zato si još jednom posvijestimo da Biblija nije odsutna iz našega suvremenoga života i nije samo književno remek-djelo. Mladi je trebaju još više upoznati kako bi pomoću njenih iskustava lakše vodili svoj život i dublje živjeli vjeru. Ne smijemo dopustiti da skuplja prašinu na policama znajući da su mnogi kršćani u zaraćenim dijelovima svijeta danas progonjeni upravo zbog posjedovanja i čitanja Biblije.
Ekranizacija biblijskih događaja i događaja kršćanske tematike sve je popularnija u novije doba. Još od kultnoga Pasolinijeva »Evanđelja po Mateju«, pa i prije njega, biblijska poruka prenosi se televizijskim ekranima. Kršćanska filmska umjetnost razvila se kroz godine te je iznjedrila velike filmske uspješnice poput Zeffirellijeva »Isusa iz Nazareta« ili Gibsonove »Pasije«. No nisu samo filmovi biblijske tematike oni koji prenose snažnu moralnu pouku, ali i kršćanski poučak vidljiv u svakodnevnom životu.
Film koji valja pogledati bar jednom u životu jest »Divan život« iz 1946. Godina snimanja filma te njegovo izdanje u crno-bijeloj tehnici mogli bi vas prevariti na prvi dojam. Jedan od najvećih filmskih klasika ne veže se izravno uz neki biblijski događaj, ali prenosi prekrasnu poruku koju bi svaki kršćanin trebao znati, ali i imati u podsvijesti. Svi prolazimo kroz teške životne trenutke pred kojima znamo pokleknuti i okrenuti se pogrješnim načinima rješavanja problema. George Bailey uviđa pravo značenje stiha: »Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti.« Za one željne modernije tematike tu je popularni »Gospodar prstenova« koji također na prvu loptu ne nosi neku bitnu poruku, osim one da dobro »uvijek« pobjeđuje. No je li to sve samo slučajnost? I u našim životima svakodnevno se događaju »slučajnosti«, upravo jer zaboravljamo da postoji Netko nad nama čija nas providnost prati na svakom koraku. Također, poneki elementi iz filma podsjećaju na one vjerske, poput svjetlosti u tami (svjetlost Elendila koja pomaže Frodu u Shelobinu brlogu), Boromirove posljednje pomasti i priznanja grijeha u posljednjim trenutcima života itd. Mnoge je stvari Tolkien opisao u svojim »Pismima« koja upućuju na pravi kršćanski temelj te trilogije.
Osim spomenutoga dvojca postoje mnogi zanimljivi filmovi više ili manje prikrivene duhovne tematike. Neke preporuke su »Vjerom do pobjede« (»Facing the Giants«) za ljubitelje športa, »Pismo Bogu« (»Letters to God«) za one osjećajnije te »Knjiga iskupljenja« (»The Book of Eli«) za SF fanove.
Glazba i pjesme oduvijek su bile sastavni dio kršćanske liturgije, o čemu je pisao i apostol Pavao za zajednicu u Efezu: »Pjevajte Gospodinu u svome srcu i slavite ga!« (Ef 5, 19). Danas glazba u kršćanstvu posebno privlači mlade, koji u njoj pronalaze sreću, puninu, snagu, ohrabrenje, ali i utjehu.
Vjerojatno najpoznatija zajednica koja pjeva kršćanske duhovne pjesme u posljednje vrijeme u Hrvatskoj je »Božja pobjeda«. Ali »Božja pobjeda« mnogo je više od glazbenoga sastava. Naziv je to zajednice koja djeluje od 2006. godine na zagrebačkom Jarunu, a okuplja velik broj mladih, posebno studenata. Zajednica se okuplja na grupnom slavljenju Boga, čitanju Božje riječi, a organiziraju grupne radionice i klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ipak, najdalje se čuju njihove pjesme koje stalno iznova privlače mlade na okupljanje u crkvama.
Neke pjesme »Božja pobjeda« pjeva zajedno sa zajednicom »Totus Tuus«, koja je svoje djelovanje započela u Čakovcu 2001. godine kao ogranak zajednice iz Njemačke. Svojim pjevanjem slave Boga i zahvaljuju mu na svemu.
Istu zvijezdu vodilju ima i mladi kršćanski rock-bend iz Zagreba »Cobus«, koji donosi nešto drugačiju, energičniju glazbu. Spomenimo i Alana Hržicu koji je sudjelovao na ovogodišnjem koncertu u Vukovaru na Susretu hrvatske katoličke mladeži.
Uz već poznati »Uskrsfest« – koji već godinama promiče duhovnu glazbu – tu su i drugi brojni festivali – od Krapine do Vukovara. Već treću godinu zaredom održan je veliki koncert »Progledaj srcem« koji je okupio mnoge izvođače duhovne glazbe, ali i brojnu publiku. Na pozornici su se izvodile najljepše kršćanske pjesme, obrađene na različite načine. Na koncertu je sudjelovalo deset izvođača, odnosno ukupno 120 pjevača. Među njima bio je i sastav »October Light« te redovnica – časna sestra Dijana Lončarek, kojoj tepaju kao »najpoznatijoj hrvatskoj katoličkoj reperici«.
Kada je u pitanju strana duhovna glazba, valja spomenuti »Hillsong«, Michaela W. Smitha i Chrisa Tomlina koji svojim glasom i pjesmama okupljaju vjernike iz cijeloga svijeta i tako šire Božju riječ i kršćanstvo.
Od samih početaka kršćanstva čovjek je imao potrebu označiti kuću Božju specifičnim znakovima – bilo to raspelo, riba, janje ili neki drugi znak kojim su se kršćani za vrijeme progona koristili za raspoznavanje; bila to slika, kip ili građevina u vremenima blažim prema kršćanima. U svakom povijesnom razdoblju vjernici su u Bogu pronalazili inspiraciju za pisanje romana, izgradnju crkava, bazilika i katedrala, slikanje fresaka, portreta svetaca i biblijskih događaja, klesanje kipova, skladanje glazbe i razne druge oblike umjetničkoga izraza.
Najprepoznatljivija umjetnička ostvarenja kršćana poznata su cijelomu svijetu kao turističke atrakcije, ali i mjesta hodočašća. Kršćanskih je umjetničkih ostvarenja uistinu toliko mnogo da ih je gotovo nemoguće popisati na jednom mjestu, a ovom prilikom bavit ćemo se onim najpoznatijima u povijesti. U samom srcu kršćanstva – Rimu – nalazi se bazilika svetoga Petra u Vatikanu koja je jedna od najpoznatijih arhitektonskih i kršćanskih postignuća, a uz nju u Rimu se još nalaze i brojna druga djela – još tri bazilike, Vatikanski muzeji, Sikstinska kapela s prikazom stvaranja Adama, katakombe, bazilika svetoga Petra u okovima, Michelangelov Mojsije… Od velikih umjetničkih ostvarenja valja spomenuti i neka velika književna djela poput »Božanstvene komedije« Dantea Alighierija iz 14. stoljeća i »Judite« otca hrvatske književnosti Marka Marulića iz prve polovice 16. stoljeća. Od »modernijih« djela široko je poznat i kip Krista Otkupitelja u Rio de Janeiru, sagrađen početkom 20. stoljeća.
Svako od tih ostvarenja nastalo je uslijed nadahnuća božanskom objavom, prisutnošću ili željom da se Boga proslavi, veliča i uzdigne. Unatoč tomu što se čini da je svako od tih djela staro i iz nekoga prošloga doba, treba znati da je umjetnost, kao i vino, s vremenom sve bolja. Valjda se zato i toliko sviđa nama mladima.
Bog je stvorio svijet i sve što je u njemu. Ta vjerska istina upućuje na neke značajne karakteristike našega Stvoritelja kojima se filozofi bave od samih začetaka abrahamske tradicije. Ponajprije, stvaranje ili geneza o našem Otcu govori da je dobar jer poziva na život koji je vrijedan življenja, da je nepojmljivo mudar i da posjeduje stvaralačku snagu. No čini se da jedna od karakteristika potrebnih za stvaralaštvo svijeta često prolazi »ispod radara« kad je riječ o filozofskoj kontemplaciji. Naime, ako razmislimo, Bog stvara ni iz čega i to čini jer tako odlučuje i želi, i pritom stvara svijet na sebi svojstven i originalan način tako što postupno čini dio po dio, sklapajući ga onako kako samo on vidi da je dobro. Geneza univerzuma – stvaranje svijeta, stoga upućuje na kreativnost našega Stvoritelja koji je »danima« stvarao svoje umjetničko djelo – baš kao autentični umjetnik. A budući da naš stvoritelj čovjeka stvara na svoju sliku – kao svoje remek-djelo – čovjek nasljeđuje kreativni impuls od samoga Boga pa je odraz toga njegova stvaranja vidljiv i u čovjekovim ostvarenjima. Zapravo, ako pogledamo antropološku ostavštinu, jedna je karakteristika čovjeka koja ga neupitno izdvaja od ostalih stvorenja, a to je sposobnost da imitira vanjski svijet. Jedino čovjek od svih stvorenja može oponašati ono što vidi – a da je umjetnost odraz stvarnosti, nezaobilazna je antologijska definicija.
Stoga možemo kazati da je čovjekov nagon da stvara, da piše, slika ili sklada – da se bavi umjetnošću – zapravo iskonski nagon koji je u njemu od samoga začetka kada je Bog odlučio stvoriti ga na svoju sliku. Po tome umjetnost poprima božanski sjaj bez obzira igralo se dijete bojicama na papiru ili zreli umjetnik broncom – srž ostaje ista, umjetnik očituje ono što je u njega ugradio sam Otac, a to je nadahnuće da na neponovljiv način izrazi vlastitu dušu.