Glifozat je herbicid širokoga spektra, temeljno gorivo genetski modificiranih (GMO) usjeva i popularni proizvod poljoprivrednih apoteka. Glifozat je, s vremenom, postao kemijski aditiv bez kojega je nemoguća proizvodnja kruha. Ili tjestenine. Prinosi po hektaru, svakodnevna hrana ili širenje pekarnica postali su nemoguća misija bez jedne obične laboratorijske kemikalije. Ta je kemijska ovisnost poraz zapadne civilizacije.
Mnogi je seljak, poljoprivrednik ili vlasnik farme postao vjerni potrošač glifozata. Mala sekta korisnika postala je globalna agrokemijska religija. Sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća nitko nije rabio glifozat, a danas je to najprodavaniji herbicid na svijetu. Glifozat je postao kralj herbicida, pa njegova najavljena zabrana u Bruxellesu sliči detronizaciji – padu Bastille s očekivanim mnogobrojnim kolateralnim žrtvama.
Glifozat je već 30 godina bojno polje znanstvenika, medija, agrokemijske industrije i političara… Argumenti su u tim sukobima sve manje važni, a znanstveni dokazi prestaju biti mjerodavni. Nakon iskustva pandemijske cenzure i službenoga jednoumlja, pojava monopola nad istinom rijetko koga iznenađuje. Posebno kada je riječ o milijardama dolara. U slučaju glifozata vrijednost svjetskoga tržišta iznosi gotovo 10 milijardi dolara.
Glifozat je zlatna koka bivšega »Monsanta«, današnjega »Bayera«, i vrlo je otporan na prigovore znanstvenika koji tvrde da je taj herbicid hormonski aktivan i kancerogen.
Najnovije optužbe o toksičnosti i štetnosti glifozata dolaze iz uglednoga znanstvenoga instituta »Ramazzini« u Bologni. Na znanstvenom su skupu prikazali najnovije rezultate istraživanja koji potvrđuju povezanost glifozata i tumorskih oboljenja (ne-Hodgkinov limfom). Ovoga su puta pokuse proveli s velikim brojem štakora koji su bili izloženi vrlo niskim dozama glifozata. Otkrili su da većina štakora vrlo rano obolijeva od leukemije. Institut »Ramazzini« specijaliziran je za istraživanje raka, a njegovi su djelatnici među prvima (još prije 20-ak godina) upozorili na kancerogeno djelovanje umjetnoga zaslađivača aspartama. Velikim je dijelom njihova zasluga što su aspartam i glifozat završili na službenim popisima vjerojatnih i mogućih kancerogena. Ostaje nam vidjeti hoće li znanstveni prigovori s instituta biti dovoljni da Europska komisija krajem godine promijeni odluku i ukine dozvolu za uništavanje korova glifozatom.
Srećom, potrošnja glifozata u Hrvatskoj upola je manja od europskoga prosjeka. Što zbog škrtosti, što zbog »nepismenosti«, hrvatski poljoprivrednik nije opsjednut agrokemijskim svojstvima kraljevskoga herbicida. Godišnje se uvozi oko 219 tona glifozata, a potrošnja po hektaru nije veća od jednoga kilograma aktivne tvari. Za razliku od drugih država u kojima glifozat čini polovicu herbicida bačenih na zemlju, u Hrvatskoj to nije ni jedna trećina. Stoga eventualna zabrana glifozata ne će biti državni udar na hrvatsku poljoprivredu, a najavljeno protivljenje i stajalište našega Ministarstva poljoprivrede da se ne produlji europska dozvola za glifozat razuman je otpor agrokemijskoj politici.
Herbicid glifozat proizvod je industrije straha. Bez glifozata bit će smanjeni prinosi, cijena će kruha rasti, a glad će postati svakodnevna stvarnost. Zabrana glifozata uništit će poljoprivrednike, a polja će nestati pod korovom. Zabrana glifozata zanemarivanje je agrokemijskih znanosti i povratak u srednji vijek. S takvim argumentima straha javnost može postati plodno tlo za prskanje formulacijama »Roundupa«, »Cidokora«, »Oxalisa«, »Glyphogana«… S druge su pak strane oni koji tvrde da glifozat izaziva pojavu superkorova, da onečišćuje podzemne i pitke vode, da se ostatci tog herbicida ne mogu isprati sa žitarica, voća i povrća te da primjena glifozata smanjuje bioraznolikost, a povećava učestalost tumorskih oboljenja. Ostaje, stoga, pitanje – tko, zapravo, glifozatom plaši narod?