Prema novom izvještaju kemijsko recikliranje plastike, jedan od modernijih načina oporabe plastike, propali je pokušaj (»Kemijsko recikliranje – opasna zabluda«, Beyond Plastics, listopad 2023.). Takozvana napredna metoda recikliranja, zapravo, stvara velike količine otrovnih tvari i pridonosi stvaranju stakleničkih plinova, a tek se mali dio otpadne plastike spašava i ponovno pretvara u plastične materijale.
Kemijsko je recikliranje američki pokušaj rješavanja »plastičnih problema« koji su svake godine sve veći i sve manje rješivi. Postrojenja za kemijsku oporabu plastike, instalirana širom Sjedinjenih Država, u svojem punom kapacitetu mogu obraditi jedva jedan posto bačene plastike. U tim se postrojenjima procesima pirolize razgrađuju plastični polimeri sve do monomera i smjese ugljikovodika. Dobiveni se ostatci smatraju korisnim produktima za pripravu nove plastike. Međutim, najvažniji su nusprodukt pirolize ulja koja se – spaljuju! U objavljenom izvještaju eksplicitno piše: »Pretvaranje plastike u gorivo nije recikliranje. Prema prihvaćenim službenim definicijama paljenje plastike nije oporaba, to je prljav i štetan način eliminacije plastičnih polimera.«
Priča o porazu plastične reinkarnacije još jednom podsjeća da ekološka rješenja nisu laka niti mogu biti brza. Opći dojam u javnosti da je plastiku dovoljno izdvojiti iz komunalnoga otpada, sortirati i oprati vrlo je lažan. Usprkos uvjeravanjima petrokemijske industrije da će se razvojem modernih tehnologija oporabiti 100 posto plastičnoga otpada, taj je razvoj zapeo na jedva 10 posto reciklaže. Šarolika paleta plastičnih materijala, pomiješanih zajedno, čini misiju oporabe teškom ili nemogućom. Osim toga, možda najvažnije, plastika nije polimer, plastika nije čist kemijski spoj ni jednostavan materijal; plastika je smjesa kemikalija, metala, boja, stabilizatora, omekšivača…
Zbog neizbježnoga statusa kemijskoga koktela (ili kaljuže) plastika je više smeće, a manje otpad.
Nažalost, to je mnogima izgovor da je plastiku najbolje spaliti. U zatvorenoj spalionici usred grada, kao u Beču, ili na otvorenom prostoru, kao pokraj Osijeka. U oba je slučaja riječ o pretvaranju korisnoga materijala u dim (i nešto topline) te dolazi do preobrazbe vidljive plastike u nevidljivu mikroplastiku i nanoplastiku. Pri toj se kemijskoj metamorfozi ne rješava problem plastičnih aditiva. Toksični metali i ostale primjese ostaju vezani na površini mikroplastike jer je ona vrlo ljepljiva. Osim toga, prilikom gorenja plastike nastaju novi štetni spojevi (dioksini, benzofurani, poliklorirani bifenili, formaldehid…) kojih prije paleža nije bilo u plastici. Zbog svega navedenoga teško je procijeniti jesu li stručnjaci koji zagovaraju plastične buktinje – piromani ili ekolozi?
Američki izvještaj o neuspjehu novih naprednih metodologija, poput kemijskoga recikliranja plastike, otvara sumnju u tvrdnju onih koji se hvale, uključujući pojedince u Hrvatskoj, da posjeduju pogone za proizvodnju nove plastike ili reciklažu PET ambalaže. Čini se, na primjer, da dvorište u posjedu osječke tvrtke »Drava International« nije i ne može biti – reciklažno. Za reciklažu ili oporabu plastike nema recepta ni u svjetskim kompanijama visokih tehnologija pa, očekivano, ni u otvorenim skladištima u Brijestu.
Jedno je sigurno, volumen plastike nakon požara u Brijestu znatno je smanjen i dislociran je, u obliku mikroplastike, u okolna područja, vrtove, oblake, podzemne vode… Uz vjetrove i kiše koncentracija će mikroplastike i njezinih kemijskih satelita biti smanjene i proglašene – sigurnima. Upravo prema uputi tradicionalnih toksikologa, onih koji vjeruju samo u dozu: »razrjeđenje je rješenje za onečišćenje«.
