Aktualni prijepori o tome tko bi ove godine trebao predvoditi vukovarsku kolonu sjećanja na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje ponukali su Glas Koncila da se pozabavi pitanjem autentičnoga identiteta kolone sjećanja i općenito komemoracije žrtava, ne bi li se iz same logike stvari izvukao kakav koristan zaključak. U potrazi za nekom vrjednotom, za nekim pojmom koji bi pomogao u dubljem razumijevanju stvari, nametnuo se način na koji spomenuti dan slavi Đakovačko-osječka nadbiskupija: kao hodočašće. Pokazalo se da hodočašće i kolona imaju znakovitih dodirnih točaka, a i povijesni razvoj komemoracije povezao ih je i stopio u jedno. U dubljem razumijevanju Vukovara kao simbola zatražena je pomoć šestero sugovornika čija je životna sudbina na različite načine vezana uz Vukovar.
Obje inicijative, hodočašće tadašnje biskupije i kolona sjećanja, započele su gotovo istodobno. Nakon mirne reintegracije Podunavlja 15. siječnja 1998. prvo biskupijsko hodočašće svećenika i vjernika biskupije Đakovačke i Srijemske organizirano je u posljednju subotu u listopadu, pred blagdan Svih svetih, 1999. godine. Hodočašće je uključivalo misu ispred tada polurazrušene crkve sv. Filipa i Jakova ili u njoj, ovisno o vremenu, te molitve križnoga puta do sadašnjega memorijalnoga groblja. Hodočasničku je kolonu predvodio veliki križ, a svaka je župa imala vlastiti manji križ. Župe odnosno dekanati sudjelovali su u pripravi pobožnosti.
Posebnu vrijednost koloni sjećanja daje činjenica da svoje početke duguje spontanoj volji povratnika. Prva je kolona, jasno u skromnim okvirima u odnosu na današnje, održana 18. studenoga 1999., dakle oko tri tjedna nakon biskupijskoga hodočašća. Netko od sugovornika inicijativu je nazvao plodom »simbioze grada i građana, vukovarskih franjevaca i, jasno, branitelja«. U svakom slučaju određenu vjersku dimenziju prvim kolonama nije dala samo franjevačka prisutnost, nego i činjenica da su na čelu tih prvih kolona bili križ i ministranti, što joj je od početka davalo određene konotacije procesije kao gotovo liturgijskoga čina. Hod od vukovarske ratne bolnice do groblja koje je počelo poprimati svoje obrise vukovarske je povratnike povezivalo s njihovim pokojnicima, s njihovom žrtvom, a nakon susreta s tim otajstvom nitko, pa ni onaj koji ne vjeruje, ne može ostati ravnodušan.
S vremenom je hodočašće počelo slabjeti, a 18. studenoga bio je sve prihvaćeniji, također i diljem Hrvatske. Sredinom 2000-ih godina dvije su se proslave stopile u jednu, tj. biskupijsko se hodočašće pridružilo koloni sjećanja, pri čemu je došlo do određenih promjena u organizaciji. Biskupe koji predvode misu od tada službeno poziva mjesni (nad)biskup, a s vremenom je liturgijski dio komemoracije, misu na Memorijalnom groblju, potpuno preuzela (nad)biskupija. Kolona je pak pridruživanjem biskupijskoga hodočašća dobila snažniji crkveni pečat, pri čemu se naglašava da je riječ o zajedničkoj manifestaciji svih sudionika dobre volje u koju se vjernici uključuju na vjernički način: svojom molitvom.
Posve je novu dimenziju kolona sjećanja dobila potkraj 2019. godine kad je Hrvatski sabor proglasio Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje državnim blagdanom. Kolona sjećanja tada postaje nacionalno dobro. Mnogi su težili da se to dogodi i ostvari, ali je to imalo i određene nuspojave. Neki od sugovornika kažu da je presudnu ulogu u organizaciji komemoracije tada preuzela Vlada, a teret organizacije ipak je u mnogočemu ostao na gradskim vlastima. I ta je napetost, koja tinja već duže vrijeme, dijelom pozadina novih prijepora, kažu neki od sugovornika.
No ako je išta zajedničko svim sugovornicima koji su govorili za Glas Koncila, to je uvjerenje da su kolona sjećanja i Vukovar kao svehrvatski simbol iznad svakoga parcijalnoga pristupa. Riječ je o općem dobru hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske. Ta činjenica mora se odraziti i na političku praksu.
Fra Ivan Perković dragocjen je svjedok vremena. Rat ga je zatekao kao župnika u Borovu naselju, a pripada skupini franjevaca koji su sa svojim stadom proveli sve vrijeme opsade grada, nakon čega su odvedeni u srbijanski logor. Osim njega bili su to članovi vukovarskoga samostana fra Branimir Kosec, fra Slavko Antunović i fra Martin Ostrognaj, a s njim je u Borovu naselju bio fra Ivan Mikić. Toj skupini pripada i današnji franjevac fra Smiljan Berišić, koji je u to vrijeme bio pripravnik za redovništvo. Zahvaljujući srednjoj medicinskoj školi, angažirao se u vukovarskoj bolnici, iz koje je s konvojem bolesnika uspio izići iz grada neposredno nakon njegova pada, a u gradu je ostao i ukrajinski svećenik Dmitar Štefanjuk. Nakon uspješne razmjene o. Perković posvetio se prognanim Vukovarcima u Zagrebu, a po mirnoj se reintegraciji među prvima vratio u Vukovar te se ubraja u pionire njegove svekolike revitalizacije.
Među uspomenama na brojne dogodovštine iz vremena uoči rata ističe se dekanatski susret kojemu je neposredno pred rat predsjedao tovarnički župnik mučenik Ivan Burik. »Rekao nam je da nas čekaju teška vremena i da će biti krvi do koljena. Preporučio nam je da se izvučemo dok još možemo, jer će ‘i nakon toga biti potrebni svećenici’. Pitali smo ga: ‘Što ćeš ti učiniti?’ Rekao je da on kani ostati sa svojim narodom. Tada smo i mi odlučili ostati – pa što Bog da«, sjeća se o. Perković. U Borovu je naselju ostao dok je to imalo smisla. A kad su napadi postali tako žestoki da se »po čitav dan ni nos nije mogao pomoliti« te pohodi župljanima i mise u skloništima više i nisu bili mogući, odlučio je prijeći u puno sigurniji vukovarski samostan, gdje je usto bilo i više braće.
Među zgodama kojih se sjeća navodi pohode bolnici, posjete braniteljima i civilima u skloništima, primanje civila u samostanu kada je neprijateljska vatra to dopuštala… Sjeća se i trenutka kada je na crkvu i samostan pala kazetna bomba. Od raspršenih ubojitih kuglica spasili su ga tek paketi s karitativnom robom. »Svatko tko je u Vukovaru preživio te mjesece pamti barem jedan trenutak kad je za dlaku izbjegao smrti«, kaže franjevac.
Neposredno prije pada Vukovara u samostan su došla dvojica gardista koja su zajednici priopćila da je pad grada samo pitanje vremena, preporučivši im da odu na neko mjesto gdje ima više ljudi jer im se ne piše dobro ako ih agresori zateknu same u samostanu. Uslijedila je noć tjeskobna razmišljanja i neizvjesnosti. Franjevci i oni koji su se zatekli u samostanu zajednički su odlučili ostati. Srećom, ključnu ulogu među pripadnicima JNA koji su ušli u samostan odigrao je oficir koji je – s obzirom na okolnosti – iskazao fratrima određenu blagonaklonost.
Najgora sjećanja na boravak u logoru u Srijemskoj Mitrovici nisu vezana ni sa »špalirom«, u kojem je batinama iskazana dobrodošlica zarobljenim Vukovarcima, ni sa zamornim ispitivanjima, na kojima je najvažnije bilo ne inkriminirati druge logoraše. Najgore je bilo slušati vapaje i krikove onih koje su negdje u prostoru logora mučili. Franjevca je kasnije mučilo pitanje je li kao svećenik učinio dovoljno za supatnike u svojoj sobi jer je izbjegavao činiti sve što bi privuklo dodatnu pozornost, poput zajedničke molitve. Pokušavao je pomoći ranjenim i isprebijanim logorašima. Srećom, boravak u logoru trajao je razmjerno kratko. Upravo je na blagdan Bezgrješne prebačen na vojni sud u Beograd, a dva dana kasnije teretnim je zrakoplovom prebačen u Zagreb, gdje je razmijenjen za srbijanske obavještajce, »Labradore«.
Nakon svega i usprkos svemu što je preživio, fra Ivan Perković odaje dojam vesela čovjeka kojemu je tuđa svaka isključivost. Ipak, neke ga stvari i danas bole. »Jeste li čuli za ‘štafetu smrti’? Kad je pad grada bio neizbježan, HOS-ovci su željeli izvući ljude iz grada kroz kukuruze. Morali su ih provesti kroz minsko polje. Predvodili su kolonu. Kad padne prvi, ispred svih ide drugi… Izvodili su ljude pod cijenu vlastitoga života. I sad ti ljudi ne mogu nositi znak pod kojim su to činili. Ili ne smiju rabiti svoj pozdrav. Ljutim se na sve koji su dopustili da nam netko nameće stajališta, među kojima je i onaj da su HOS-ovci ‘ustaše’. Možda neki od njih ponekad i pretjeraju, ali to su ipak pojedinačni slučajevi. Nas su sve nazivali ustašama! A mi smo to uzeli zdravo za gotovo. Naša administracija i naši predstavnici u inozemstvu nisu opovrgnuli ništa od onoga čime su nas u bivšoj državi žigosali. Da jesu, ne bi Austrijanci skidali grb koji je godinama stajao na Bleiburgu. Kad na to pomislim, bude mi žao ljudi koji su poginuli.«
