Dok se prva poglavlja Prve knjige o kraljevima bave ljudskim zaprjekama i ljudskim nastojanjima Salomonove majke i proroka Natana, sada na pozornicu stupaju Božji razlozi. Prvi je istaknut u Davidovoj oporuci: Salomon je sredstvo ostvarenja Božjega obećanja. Cijela oporuka odiše izričajima kakvi se nalaze i u Ponovljenom zakonu.
Drugi korak božanske legitimacije Salomona sastoji se u daru mudrosti o kojem progovara nedjeljni odlomak u kojem je mladi kralj stavljen na kušnju. Na Božji poticaj da traži nešto za sebe Salomon ističe upravo svoju mladost i malenost nasuprot staromu i iskusnomu kralju Davidu koji je tek umro. Ističe i svoju odgovornost jer je morao vladati narodom koji je Bog izabrao. Iz te svijesti proizlazi i njegova molba: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« Salomon moli za dar mudrosti, za sposobnost da dobro obavlja svoje poslanje, prema Božjem zakonu, baš kao što mu je to u oporuci preporučio i kralj David. U Božjem odgovoru vidi se što je sve bilo ponuđeno Salomonu: dug život, bogatstvo, pobjeda nad neprijateljima. Sve su to želje koje bi po ljudsku bile i shvatljive. Ipak, Salomon se odlučio za Božju mudrost – »srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije« njega. Zbog toga će svojega svojstva Salomon kroz čitavu židovsku povijest postati uzorom mudraca, a najvažnije mudrosne knjige Svetoga pisma bit će pripisane upravo njemu, da bi i time ojačale svoj autoritet. Osobito se pod Salomonovo autorstvo smještaju Pjesma nad pjesmama, Mudre izreke i Knjiga Propovjednikova.
Evanđeoski odlomak zaključak je Isusove besjede u prispodobama koja je sva posvećena govoru o kraljevstvu nebeskom. Ovo čitanje sastavljeno je od tri prispodobe o kraljevstvu nebeskom koje započinju riječima: »Kraljevstvo je nebesko kao…« Prve dvije prispodobe, ona o blagu i ona o dragocjenu biseru, za svoju temu imaju vrijednost kraljevstva nebeskoga. Kao što čovjek, kad naiđe na neku iznimnu priliku, uloži sve što ima kako bi postigao veće bogatstvo, tako i vjernik mora uložiti sve da bi ušao u kraljevstvo nebesko. Poruka tih prispodoba stoji u činjenici da se ulaganje svega života za kraljevstvo nebesko doista isplati, da nema većih vrijednosti i prečih stvari od toga. Valja to iščitavati u povezanosti s Isusovim pozivom iz govora na gori: »Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.« Uložiti sve za Kraljevstvo ne znači biti na gubitku, nego znači sve dobiti.
Treća prispodoba, ona o ribarskoj mreži, ima drugačiju poruku i po svojim je značajkama slična prispodobi o kukolju. Kao što je za kukolj bilo rečeno da ga se ne čupa sve do žetve, kad će žeteoci pokupiti najprije kukolj, svezati ga i spaliti, a žito skupiti u žitnicu, tako je i u slučaju mreže u koju budu zahvaćene svakovrsne ribe. Tek kad se mreža izvuče na obalu dolazi do podjele između dobre i loše ribe. Ovdje Isus ide i dalje pa donosi i konkretnu primjenu prispodobe: »Tako će biti na svršetku svijeta.« To je poziv vjernicima da sud prepuste Bogu, ali i opomena za svakidašnji život. Zaključak svih prispodoba pohvala je kršćanskomu pismoznancu koji se znade služiti bogatstvom Staroga i Novoga zavjeta.
Govoreći o ulozi Duha Svetoga u životu kršćanina, apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima dar Duha Svetoga opisuje kao izraz Božje suradnje s čovjekom. Dva su u tom tekstu uvjeta za dobivanje takve suradnje: ljubav prema Bogu i Božji poziv. Vjernikova ljubav prema Bogu odgovor je na Božju ljubav prema njemu, o čemu je apostol već govorio: »Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije«. Ta komunikacija ljubavi između Boga i čovjeka događa se djelovanjem Duha jer »ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan«. Drugi uvjet, Božji poziv, vlastit je svim kršćanima. U uvodu u tu poslanicu Pavao i samoga sebe vidi kao »pozvanoga«, premda je njegov poziv osobit i po tome što je on pozvan za apostola. No pozvani su i kršćani u Rimu, kojima je i upućena poslanica. Apostol je nju uputio »svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima«. Poziv se događa po Isusu Kristu pa su i ti pozvanici zapravo »pozvanici Isusa Krista«. Pozvao ih je Krist, a oni su pozvani da budu Kristovi, da budu »suobličeni slici Sina« Božjega »te da on bude prvorođenac među mnogom braćom«. To je govor o novom stvaranju. Kao što je čovjek stvoren na sliku Božju, tako je sada Krist došao da novim stvaranjem palomu čovječanstvu vrati sjaj božanske slike potamnjene grijehom. Zbog toga i taj poziv kao plod ima opravdanje i proslavu Božjih pozvanika, onih koji ljube Boga, miljenika Božjih. Kršćani su pozvani na vjeru, opravdani po krštenju i već unaprijed zaodjenuti slavom koja ih u punini očekuje na kraju danâ.
Zato oni već sada žive novim životom. U svom empiričkom življenju čovjek želi posjedovati, želi sigurnost, moć, zadovoljstvo, ugodu. No dobro je zamisliti kakav bi svijet bio kad bi svi željeli, ne možda uvijek Krista, ali barem mir i pravdu za sve, ili društvo utemeljeno na međusobnom poštovanju? U želji koja je u čovjeka usađena da posjeduje sve, čovjek zapravo traga za Bogom koji je sve. U prispodobama je to sasvim jasno izrečeno.
