Na Europskom kongresu obitelji, velikoj međunarodnoj konferenciji o obiteljskim politikama u rujnu u Dubrovniku u organizaciji Europskih konzervativaca i reformista, u panelu o demografiji sudjelovao je i Allan Carlson, američki povjesničar koji je profesionalna nastojanja posvetio proučavanju povijesti obitelji na Zapadu. Međunarodna organizacija za obitelj (IOF), čiji je istaknuti član, u svojem je djelovanju nadahnuta člankom VI. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. u kojem se navodi da je »obitelj prirodna i temeljna skupna jedinica društva i ima pravo na zaštitu društva i države«. IOF je nadahnut i judeokršćanskim korijenima Zapada, koji u obitelji kao prirodnoj činjenici prepoznaju trag njezina autora, Stvoritelja. Kultura koja je neprijateljski nastrojena prema braku i obitelji, a uzdiže samodostatnost, imala je negativne društvene posljedice, dočim društvo organizirano u prilog autonomiji obitelji donosi dobre društvene, ekonomske, ekološke i duhovne plodove, smatra dr. Carlson.
Na upit zašto se jedino obitelj temeljena na doživotnom savezu žene i muškarca, otvorena životu, može nazvati prirodnom, Carlson ne dvoji da je za osobu biblijske vjere odgovor jasan. »Vratimo li se na prvo i drugo poglavlje Knjige Postanka, pronalazimo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku: ‘Muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih i reče im: ‘Plodite se i množite i zemlju napunite…’« Rekao je da su to božanski naputci za brak i rađanje djece, »a prirodni su jer izrastaju izravno iz ljudske naravi, kao što se vidi u samoj strukturi muškoga i ženskoga tijela i kao što pokazuju zdrave ljudske emocije«. Čak i evolucijska znanost u bitnome kazuje istu priču, tumači Carlson, te spremno citira članak objavljen u časopisu »Science« paleoantropologa C. Owena Lovejoya koji tvrdi da »ljudsko podrijetlo« leži u specifičnom »spolnom i reprodukcijskom« ponašanju, osobito u »pojačanoj roditeljskoj brizi i društvenim odnosima«, to jest stvaranju obiteljskoga doma, »vezivanju u monogaman par«, što je doživotni brak te »specijaliziranom spolno-reproduktivnom ponašanju« – zadaća majčinstva i očinstva. »Te su osobine omogućile ljudskom biću ne samo da preživi, nego i da napreduje, stoga zaslužuju naziv ‘prirodnih’«, rekao je.
Val protuobiteljskih politika opravdava se idejama slobode, sreće pojedinca, raznih prava i individualističke filozofije koja promiče samodostatnost. Odgovarajući na pitanje zašto je tomu tako sugovornik je rekao: »Ljudskim je bićima urođena društvenost. Ona doista postoje jedino u odnosu s drugim osobama: majkom, ocem, braćom i sestrama, daljom rodbinom, supružnicima, djecom, susjedima, prijateljima, suradnicima, članovima vjerske zajednice i tako dalje. Ispunjenje i sreća – ono što neki nazivaju ‘napredovanjem’ – događa se samo u zajednici s drugima. ‘Pojedinac’ je mit. Takvo biće nikada nije postojalo. Premda je liberalno društvo riješilo neke kratkoročne probleme stavljajući pojedinca u središte političke analize i konkretnih politika, time je postiglo anarhiju i poremećaje našega vremena.«
U razgovoru je naveo tri najveća izazova pred obiteljima u Sjedinjenim Američkim Državama: »iskvareno shvaćanje »braka«, pad broja novorođene djece i takozvani »sustav zaštite djece« koji je doveo do ugroze roditeljskih prava. »Naime, pravne promjene u posljednjih 50 godine lišile su ‘brak’ njegova specifičnoga značenja, potaknule su rastave i srezale ekonomski oslonac bračnih parova. K tomu, stopa je novorođenih strmoglavo pala nakon 2008. sve do manje od prosječno 1,7 djece rođene u životu žene. Također, državni ‘sustav zaštite djece’ ugrožava prava roditelja, i to sve više kršćana i drugih vjerskih zajednica. Treba imati na umu da su tijekom većega dijela svoje povijesti, od kolonijalnoga doba tridesetih godina 17. st. do ‘bračnoga i baby booma’ poslije Drugoga svjetskoga rata, Sjedinjene Države i američke kolonije bile iznimne po svom relativno snažnom obiteljskom sustavu i visokoj rodnosti. Tomu je sada došao kraj.«
Opisao je i situaciju u Sjedinjenim Državama nakon ukidanja presude »Roe protiv Wadea«. »Preokretanje presude ‘Roe protiv Wadea’ bio je nužan i dobrodošao ispravak užasne odluke Vrhovnoga suda Sjedinjenih Država prije pedeset godina. Međutim, pitanje pobačaja u Americi nije riješeno, daleko od toga.
Pedeset godina ‘pobačaja na zahtjev’ rezultiralo je sa 75 milijuna legalnih pobačaja, milijunima žena i muškaraca koji su se upustili u taj postupak, i ogrubjelom kulturom, neprijateljski raspoloženom prema novorođenomu životu. Trebat će desetljeća napora osoba i skupina posvećenih životu da se to problematično stanje popravi. Nakon odluke ‘Dobbs protiv Jacksona’ u ljeto 2022., kojom je ukinuta odluka ‘Roe protiv Wadea’, čini se da se mjesečni broj pobačaja povećao. Iako je određeni broj američkih saveznih država uveo zakonska ograničenja, jednostavan ulazak u države poput New Yorka, Illinoisa i Kalifornije u praksi znači da svaka žena koja želi pobačaj to može i učiniti. Da ponovim, ukidanje ‘Roe protiv Wadea’ dobrodošao je prvi korak; istinski težak posao ponovne izgradnje kulture života tek je započeo.«
No pitanje je i mogu li roditelji u SAD-u danas uopće imati kontrolu nad odgojem svoje djece te koje su im strategije na raspolaganju. »Nastavnici i službenici u američkim državnim i javnim školama uglavnom su pod snažnim utjecajem Nacionalnoga udruženja za obrazovanje (NEA), koje otvoreno simpatizira i snažno promiče takozvano pravo na pobačaj, rodnu ideologiju, LGBTQ+ prava, izopačeni spolni odgoj… NEA u roditeljima vidi svoje neprijatelje i marljivo radi na tome da moralno odvoji djecu od njih. U nekim saveznim državama, kao što su Utah, Florida i Teksas, zakonodavci su postavili granice do kojih udruženja nastavnika smiju u tome ići, no oni im se redovito opiru, čak i u tim relativno zdravim okruženjima. U nekim saveznim državama, primjerice u Arizoni, ‘zakupne škole’ – škole koje financira država, ali imaju određenu autonomiju – često su otvorenije roditeljskim ‘utjecajima’, no i to je uvijek krhko i ugroženo. Stvarna nada u Sjedinjenim Državama leži u alternativama državnim školama. Novi oblici kršćanskih klasičnih akademija, primjerice, brzo se šire zemljom. Uključenost roditelja u odgojni proces u tim se školama očekuje, i to znatno.
Velika je nada za Ameriku i u kućnim školama. Njih gotovo i nije bilo 1970., a danas je oko četiri milijuna obitelji uključeno u tu praksu, s dojmljivim rezultatima. Školovanje kod kuće legalno je u svim američkim saveznim državama, s različitim razinama regulacije. Na nekoliko područja poput Aljaske i, iznenađujuće, Illinoisa, školovanje kod kuće gotovo je nesputano regulacijama, dakle – slobodno. Pritom je politički izazov očuvati i proširiti slobode obrazovanja, kao i tragati za načinima na koje porezne uredbe, poput poreznih zajmova za troškove obrazovanja, mogu neizravno pomoći obiteljima koje provode školovanje kod kuće.«
Na upit kako vidi europsku situaciju s obzirom na status prirodne obitelji i trenutačne obiteljske politike, ponudio je sljedeću analizu: »Iako se povijesna pozadina i neke društvene nijanse razlikuju, demografski i socijalni izazovi s kojima se prirodna obitelj suočava u Europi jednaki su kao u SAD-u: nestajanje zdrave kulture braka, golem manjak bavljenja djecom, poricanje ljudske naravi u ‘rodnoj teoriji’ i LGBTQ+ ideologiji, nasrtaji na roditeljska prava i nemar prema predcima i potomstvu. Jedna je razlika u korist Europi to što nema tolike žurbe da se mladi suočeni s ‘rodnom zbunjenošću’ kemijski i kirurški promijene. Povijesno, Europljani su općenito bolji u razumijevanju razloga za pad nataliteta i napuštanje braka, kao što su to vidjeli rimokatolički pronatalisti u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, arhitekti švedske politike tridesetih i današnji Mađari. Amerikanci su bolji u predviđanju potencijalnih opasnosti od intervencija vlasti u obitelj; odatle Amerikanci daju prednost proobiteljskim poreznim olakšicama umjesto dječjih doplataka i prakticiraju školovanje kod kuće.«
Komentirao je i sve češći glas takozvanoga »antinatalizma«, koji sugerira da imati više od jednoga djeteta – ili imati djecu uopće – šteti okolišu i time kvaliteti života budućih generacija. »Novorođena su djeca prema riječima ekonomista Juliana Simona ‘krajnji resurs’. On je potukao maltuzijanske argumente u vezi s ‘prenaseljenošću’ i ‘degradacijom okoliša’. Ljudi su ti – ‘sposobni, produhovljeni i puni nade’ – koji mogu riješiti ekološke probleme s kojima se suočavamo. Iskrena, vjerom nadahnuta posvećenost skrbi za stvorenje i gospodarski sustav s poticajima koji omogućuju upravljanje zemljom i resursima najviše bi nam pomogao.« Onima koji žele unaprijediti kvalitetu života u budućnosti, poručio je: »Imajte još jedno dijete!«
