U Stockholmu je 10. listopada dodijeljena Nobelova nagrada za književnost Norvežaninu Jonu Fosseu, autoru mnogih proznih, pjesničkih i dramskih djela, eseja, kratkih priča i knjiga za djecu, i to za inovativne drame i prozu koja daje glas neizrecivomu. Upravo ta konstatacija o neizrecivom koje je posredovanjem Fosseove proze dobilo glas vjerojatno je uzrok tomu što se u većini članaka koji prenose vijest o ovogodišnjem laureatu može pročitati i podatak da je on katolik, a u većini se intervjua s njim novinari vrlo živo interesiraju i o njegovu putu vjere koji ga je odveo od kvekerske zajednice i doveo u okrilje Katoličke Crkve.
Vezano uz to, valjalo bi se prvo zapitati zašto odjednom u medijskom prostoru postaje važno navesti vjersko opredjeljenje nekoga književnika. Možda je razlog tomu vrlo prozaičan i krije se u sve učestalijoj kopiraj/zalijepi metodi prenošenja vijesti pa će podatci navedeni u nekom ishodišnom tekstu biti navedeni i u svim tekstovima koji su slijedili; možda zato što se u tom podatku krije potencijal neke male senzacije koja će se odsad povezivati uz život novopečenoga nobelovca, a možda i zato što neki misle da je taj podatak nužno istaknuti jer je valjda i nužno da književnik katolik piše djela u kojima promiče vrijednosti na kojima se temelji vjera kojoj pripada.
To je, usput budi rečeno, vrlo uskogrudno shvaćanje jer na ovom svijetu, nažalost, postoje katolici koji to životom ne svjedoče, kao što postoje i oni koji bez obzira na svoju vjeru ili nevjeru svojim životima promiču vrijednosti u kojima se u odnosu prema bližnjima, primjerice, mogu iščitati osnove katoličke vjere. Čovjek valja ovdje također biti u potpunosti iskren i istaknuti da bi se s druge strane moglo, kada ne bi bio izdvojen podatak o Fosseovu katoličanstvu, upitati i zašto se taj podatak skriva od javnosti, ali tada bi to bila tema neke druge analize.
Ovomu prethodnomu, kratkomu promišljanju o važnosti (ili nevažnosti) vjerskoga određenja koje stoji uz ime Jona Fossea cilj je da se uoči kako se ponekad nedovoljno odgovorno pristupa značenju određenih pojmova i kako biti katolik i smatrati se katolikom nije isto.
Naime, povod tomu promišljanju dao je sam Fosse u svojim intervjuima: »Napustio sam norvešku Crkvu kad mi je bilo 16. I dugo sam bio izvan Crkve. Ali, ostao sam vjernik. Potom sam se počeo osjećati blizak kvekerima. Nemaju sakramente. Nemaju dogme. I dalje se pomalo osjećam kvekerom. U Norveškoj je 150 kvekera. Nalazili bi se i sjedili ovdje u Oslu, u nekom tihom krugu. Ali, meni kao da je trebala neka šira podrška. Sad sam katolik, ali i dalje je moja vjera u Boga bliža načinu kako to vjeruju kvekeri. Bog ne ovisi o sakramentima. Ali, jako mi se svidjelo ići na katoličke mise, slaviti Isusa i biti skupa s drugim vjernicima.«
Nadalje, u jednom drugom intervjuu, ističe: »Ako ste pravi vjernik, ne vjerujete u dogme ili institucije. Ako je Bog vaša stvarnost, vjerujete na sasvim drugom nivou, ali to ne znači da dogme i institucije nisu potrebne. Baš zbog toga što je Crkva institucija, kršćanstvo je preživjelo dvije tisuće godina. Potreban je zajednički jezik, no to ne znači da su dogme istinite.«
Slična »katolička« promišljanja mogu se iščitati i u njegovu romanu »Drugo ime: Septologija I. – II.« objavljenu u izdanju naklade »Ljevak« u listopadu. »Septologija« je, naime, Fosseov roman u sedam nastavaka i tri sveska u ukupnom opsegu od 1250 stranica. »Drugo ime: Septologija I. – II.« naziv je prvoga sveska, slijedi »I je drugo: Septologija III. – V.« te naposljetku »Novo ime: Septologija VI. – VII.«. Prva dva dijela Septologije naslovljena »Drugo ime« ispripovijedana su u prvom licu. Pripovjedač je slikar Asle, udovac, bivši alkoholičar koji je zahvaljujući svojoj pokojnoj ženi pristupio Katoličkoj Crkvi. Sebe istodobno vidi kao katolika, pomalo kao komunista, u svakom slučaju kao socijalista. Radnja se zbiva u dva dana adventa na relaciji Bj¸rgvin – Dylgji i obrnuto u kojima Asle, u jednoj beskrajnoj rečenici, u najveăoj mjeri pripovijeda o jođ jednom Asleu, također slikaru, alkoholičaru, žrtvi pedofila, kojemu ima potrebu pomoăi u nevolji u kojoj se nađao. Iz pripovjedačeve se perspektive čitatelj upoznaje i s Asleovim siromađnim, ali ponosnim susjedom Ĺsleikom, zatim sa ţenom u čije ime nije siguran, ali koja tvrdi da je s njom provodio noăi, s nekim mladićem i djevojkom koje promatra kako izmjenjuju nježnosti… Pripovijedajući o svemu tome, ponavljajući pojedine dijelove svojega izlaganja na vrlo sličan način na koji je to činio i Camus u svojem »Strancu«, tehnikom redukcije – registriranjem, ali ne i komentiranjem događaja – on iznosi svoje misli i o odnosu prema umjetnosti, kao i o svojem odnosu prema Bogu.
U njegovu se romanu mogu iščitati misli o Bogu koje su daleko od nekih klišeiziranih obrazaca: »…sama riječ Bog kaže da Bog postoji, ona sama, i predodžba o Bogu, govore da Bog postoji, (…) Bog je taj koji čini da nešto postoji u cjelini, bez Boga, kažem, ništa ne bi postojalo, (…) ali pogrešno je reći da je Bog ništa, jer on je istodobno sve, sve zajedno, (…) Bog ne postoji, nego samo jest, (…) razlog da uopće nešto postoji jest Bog…«
I njegovo je poimanje umjetnosti ispunjeno Božjom prisutnošću; on umjetnost vidi kao svojevrsni medij kojim će ljudima prenijeti Boga: »…pomišljam da u onome što slikam mora biti svjetlo, nevidljivo svjetlo, i da možda to svjetlo koje pokušavam naslikati ima nešto sa svjetlom koje je dolazilo od djeteta u štalici?, i koje je dolazilo sa zvijezde?, (…) kad prodam sliku i dadnem je od sebe, skoro kao dar, s njome dadnem i svjetlo koje mora biti u slici, kao da predajem dalje dar koji sam ja sam dobio, plaćeno mi je za sliku, ali ne i za svjetlo koje je u slici, jer njega sam ja dobio i zato ga moram dati od sebe…«
Međutim, u romanu se nalaze i mnoge misli koje su daleko od toga da ih se okarakterizira kao katoličke: »…glupo je vjerovati da je krštenje nužno da bi bio spašen, spasenje je nešto veće od toga, (…) i pomislim da krštenje djece Bogu nije važno, ono je važno ljudima, ili bi im moglo biti važno, ili je možda najviše važno Crkvi, (…) a i ne vjerujem uvijek u Isusa Krista kao spasitelja, vjerujem u Boga, u Božju prisutnost, i u njegovu odsutnost, u to nikad ne posumnjam, jer to nije vjera, to je iskustvo, (…) sve vodi prema Bogu, i, tako gledano, sve su religije, mislim, jedna religija, (…) odavno nisam bio na misi i dobro bi bilo opet se pričestiti, (…) ne neću više ići na mise, jer sve je to laž, i neću više čitati Bibliju…«
Autor i lik, autor i pripovjedač, valja istaknuti, nisu jedno te isto. Autor je onaj koji pripada stvarnosti, on živi svoj život izvan korica knjige, a lik i pripovjedač postoje tek unutar, između korica knjige i plod su fikcije. Stoga nije nužno da autor koji je katolik oblikuje i likove koji su katolici. Međutim, u Fosseovu se slučaju dogodilo upravo to: autor katolik odlučio je oblikovati lika katolika, u kojem se mogu prepoznati i biografski elementi, i kojemu je u usta stavio misli koje idejno nalikuju onomu što se može pročitati u njegovim intervjuima.
Dakle, nije Asleov lik u »Drugom imenu« strukturiran tako da se katoličanstvo propituje i promišlja, nego da prenosi misli svojega tvorca. U jednom je intervjuu Fosse istaknuo da ga je pisanje približilo vjeri: »Ja to što pišem zapravo čujem, dolazi mi od nekuda, nije to što pišem dio mog racionalnog plana. Pitao sam se otkud dolazi to moje pisanje. Što se to sa mnom događa kad pišem. Ne mogu to objasniti dajući materijalističko objašnjenje. Nikada nikome nisam uspio objasniti to što doživljavam dok pišem. Počeo sam vjerovati u Boga. Zovem to Bogom, ali ne želim pripovijedati o tome jer ne mogu.«
Fosse piše što čuje i tako, kaže Akademija, daje glas neizrecivomu. To neizrecivo. »Zovem to Bogom.« Međutim, u katoličanstvu ne postoji »to«. Postoji Taj. Taj Neizrecivi. Osoba. Taj Bog. Da ne bi bilo zabune, na čovjeku nije da preispituje nečiju pripadnost vjeri, a još manje pripadnost Bogu. To je dinamika koja se odigrava između njega i Njega. Ali očito je došlo vrijeme kada se treba preispitati, redefinirati što se misli kad netko kaže da je katolik. Ili je, možda, došlo vrijeme kada katolik treba preispitati i redefinirati samoga sebe.
