Čak 4000 djece početkom jeseni zbog različitih teškoća i nerazvijenih vještina nije u redovitom roku upisalo prvi razred osnovne škole. No zabrinjavajući podatak u hrvatskoj je javnosti aktualiziran početkom studenoga. U pokušaju odgonetanja posljedica takvoga alarmirajućega problema za hrvatsko društvo, ali i njegovih mogućih rješenja iz perspektive pedagogije, sugovornica Glasa Koncila je doc. dr. Snježana Mališa s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.
Svakako brojka od 4000 djece zvuči zabrinjavajuće, ali smatram da ponajprije moramo razumjeti probleme zbog kojih su ta djeca dobila odgodu. Čini mi se važnim razumjeti teškoću konkretnoga djeteta i što to znači za njega i njegovu obitelj. Dva su bitna kriterija za polazak u školu. Prvi je kronološka dob, a drugi psihofizička zrelost. Naime, znamo da je zrelost vrlo složen konstrukt pa kada govorimo o zrelosti za školu, govorimo o optimalnom stupnju razvijenosti različitih fizičkih i psihičkih funkcija djeteta koje će mu omogućiti uspješno svladavanje propisanoga nastavnoga plana i programa. Ustvari govorimo o fizičkoj, intelektualnoj, emocionalnoj i socijalnoj zrelosti.
Fizičku zrelost procjenjuje liječnik školske medicine koji na osnovi parametara rasta i razvoja određuje stupanj razvijenosti u odnosu na kronološku dob: mjerenje visine, težine, određivanje indeksa tjelesne mase, pojava trajnih zuba, mišićna snaga…
Emocionalna zrelost pretpostavlja da dijete na prihvatljiv način reagira na uskraćivanje nekih želja i potreba, odnosno da je razvilo odgovarajuću emocionalnu kontrolu. Škola je mjesto gdje se većina djece prvi put susreće s vrjednovanjem, ocjenjivanjima, pohvalama, ali i kritikama. Od djeteta se očekuje da zna neke emocije prikriti ili izraziti s manje intenziteta nego što su doživljene (posebice bijes i srdžbu) tako da budu prihvatljive okolini. Pred polazak u školu važno je da dijete ima određenu razinu tolerancije na frustraciju, što će mu omogućiti da ustraje u učenju i onda kad mu baš nije ugodno i zanimljivo, da prihvaća uspjeh odnosno neuspjeh te da se zna nositi s osjećajima koji ih prate. Emocionalna zrelost djeteta raste i razvija se proporcionalno s njegovom samostalnošću i preuzimanjem obveza i odgovornosti.
Samostalnost je preduvjet emocionalne zrelosti. Samostalno dijete nije dijete koje je prepušteno samo sebi, nego naprotiv. To je dijete koje preuzima obveze i odgovornosti primjerene svojoj dobi. To je dijete koje odrasta uz strpljenje, vjeru i poruku svojih roditelja da može samo jesti (bez obzira na nered koji će napraviti), samo se obući (koliko god to trajalo), samo se okupati (neovisno o »poplavi« u kupaonici). Znamo da razvoj emocionalne inteligencije djece uključuje učenje po modelu, a tu su prvi roditelji i njihovo okruženje.
Socijalna zrelost usko je povezana s emocionalnom zrelošću, označava prilagodbu na društvene norme, usvajanje moralnih norma, prihvaćanje sustava vrijednosti i ponašanja prihvaćenih u školskoj sredini. Uključuje vještine komunikacije u razredu i prihvaćanje učitelja kao osobe od povjerenja. Njezin je vrlo važan dio i sposobnost odvajanja od roditelja i samostalnoga funkcioniranja djeteta u zahtjevima školskoga života.
Intelektualna zrelost najvažnija je za uspješno učenje, a obuhvaća razvijenost psihičkih funkcija. Bitna je dobra razvijenost govora – dijete mora biti sposobno izraziti misli i potrebe te razumjeti tuđi govor. Važna je i razvijenost pozornosti, koja je u predškolskoj dobi uglavnom nehotična, a sada, polaskom u školu, dijete treba imati namjernu pozornost i mogućnost duže koncentracije. Drugim riječima, problem psihofizičke zrelosti ne znači da dijete nužno ima teškoće u svim područjima. Potrebno je da i sami poznajemo dijete i vidimo u kojem od navedenih područja ima teškoća ili koju kombinaciju teškoća ima.
Takva djeca idu ponovno u predškolu. Program predškole obvezni je program odgojno-obrazovnoga rada s djecom u godini dana prije polaska u osnovnu školu. Tijekom predviđenoga programa djeca usvajaju osnovne pojmove o vremenskim i prostornim odnosima, razvijaju predčitalačke vještine, stvaraju radne navike te se socijaliziraju u odgojnoj skupini. Sve se to postiže druženjem i igrom uz upotrebu suvremenih didaktičkih pomagala.
Stručno povjerenstvo osnovne škole za utvrđivanje psihofizičkoga stanja djeteta, odnosno učenika, sastoji se od liječnika školske medicine i stručnoga tima škole u koju se dijete upisuje. Ako dijete na testiranju nije zadovoljilo, ono se upućuje na dodatnu obradu kod kliničkoga psihologa, logopeda, edukacijskoga rehabilitatora i nakon donesenih mišljenja ponovno se procjenjuje. Ovisno o mišljenju stručnjaka, dijete se upisuje u školu po redovitom ili primjerenom programu ili mu se odgađa upis u prvi razred za jednu školsku godinu. Ključni razlog za odluku o odgađanju upisa u školu upravo je procjena koliko dijete kroz tu godinu dana odgode može napredovati boraveći u dječjem vrtiću, vježbajući usvajanje predškolskih znanja i vještina ili, ako je riječ o djetetu s teškoćama u razvoju, koliko ono – uz pomoć stručne potpore psihologa, logopeda, edukacijskoga rehabilitatora ili drugih zdravstvenih stručnjaka ovisno o teškoćama i dijagnozi – može napredovati. Ako se procijeni da bi dijete kroz tu godinu dana moglo znatno unaprijediti vještine i znanja potrebna za uspješno svladavanje školskih zahtjeva, odobrava se odgoda. Odgoda upisa u prvi razred osnovne škole može se odobriti samo jedanput, i to za jednu školsku godinu.
Kada je riječ o grafomotorici, najjednostavnije rečeno riječ je o sposobnosti držanja olovke i pisanju slova; da dijete može pravilno držati olovku, spajati točke, precrtavati likove i raditi po uzorku. Većina djece poznaje možda slova i brojke, ali vještinu pisanja usvaja u prvom razredu. No da bi dijete svladalo složenu aktivnost pisanja, treba imati određene sposobnosti kao što su fina motorika ruke, prstiju i šake, koordinacija oka i ruke ili vizualna percepcija.
Uz grafomotoriku vežu se i jezične predvještine. To su vještine koje su djetetu potrebne za nesmetano razvijanje čitanja i pisanja. Važno je da roditelji osiguraju okolinu koja će biti poticajna za razvoj pismenosti. Djeci trebaju biti dostupne dječje knjige, slikovnice, papiri za šaranje, bojice i flomasteri. Kada djeci čitamo, trebamo ih uključiti u proces čitanja, dopustiti im da zajedno s nama prstićem prate napredak, pokazati gdje se nalazi naslov, objasniti što znače brojevi na stranicama, razgovarati o likovima i radnji, pojasniti nove riječi, povezivati sadržaj iz knjige sa svakodnevnim životom, glumiti likove iz priče itd. Svjedoci smo da danas djeca imaju teškoće s iskazivanjem svojih misli. Imaju smanjen opseg vokabulara upravo zato što im se sve manje čitaju priče, a sve više gledaju crtiće.
Svi primjećujemo sve više teškoća vezanih uz pozornost, jezično-govornih teškoća. Jasno je da su tomu pridonijele i digitalne tehnologije, ali nisam sklona za kompleksne probleme nuditi samo jednostavna rješenja jer njih u stvarnosti nema. Jasno je da moramo ograničiti vrijeme upotrebe digitalnih tehnologija, ponajprije mi odrasli samima sebi, da bismo primjerom pokazali djeci. Ta naša vječita dostupnost svima osim svojim najbližima i sebi samima postaje golem problem. S druge strane, ako i svjesno ograničimo utjecaj digitalnih tehnologija, a onda raspoloživo vrijeme ne posvetimo čitanju, razgovoru i šetnji s djecom, ona će jednako imati teškoće u pisanju ili čitanju.
Čini mi se jako zanimljivim u tom kontekstu spomenuti istraživanje izv. prof. dr. Marine Merkaš s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta koja sa svojim timom provodi projekt »Digitalna tehnologija u obitelji«. Istražuju motivaciju, navike i okolnosti upotrebe digitalne tehnologije u djece, ali i njihovih roditelja i čitave obitelji, te kakve učinke to ima na njihov razvoj, dobrobit i kvalitetu života. U sklopu projekta izradile su i »Moj dnevnik korištenja medija« za djecu školske dobi uz koji se mogu prikupiti podatci o dječjoj svakodnevnoj upotrebi uređaja digitalne tehnologije (pametni telefon, računalo, tablet) kroz tjedan dana. Drugim riječima, uz pomoć dnevnika medija može se dobiti obrazac dječje dnevne i tjedne upotrebe uređaja. I preporučujem ga roditeljima da ga s djecom ispunjavaju. Moram priznati da su me pogodili rezultati o ometanju tehnologijom u odnosu dijete-roditelj. Naime, odgovor djece koje su istraživačice često čule bio je: »Gotovo svaki dan mama je na mobitelu, onda ja njoj moram barem pet puta reći da mi odgovori.«
Istraživačice koje su sudjelovale u spomenutom projektu navele su i preporuke kako poboljšati kvalitetu interakcije djece i roditelja. I tu dolazimo do složenosti jer bi svi trebali preispitati svoje navike upotrebe digitalnih tehnologija, kako bismo u interakciji s djecom bili »prisutni«, kako bismo si odredili prioritete, kako bismo jasno definirali i prenijeli djeci razloge i svrhu upotrebe digitalnih tehnologija i kako bismo bili ustrajni jer, iako je nemoguće otkloniti sve izvore ometanja, minimalni svakodnevni napori otvaraju mogućnosti dugoročne dobrobiti za obitelj u cjelini. A ako primijetimo da nešto odstupa, vrlo je važna pravodobna reakcija roditelja, a onda i djelovanje svih koji su uključeni i u život djeteta kako bi mu se omogućio pravilan razvoj i primjereno stjecanje znanja, vještina i sposobnosti.
Upoznati smo s posljedicama rane izloženost elektroničkim medijima te s činjenicom da vrijeme provedeno s njima znatno ugrožava rani razvoj djeteta. Prve dvije godine, a neki kažu i tijekom prve tri godine, dijete zapravo ne bi uopće trebalo provoditi vrijeme uz elektroničke medije. Nakon toga, do pete godine, uz primjerene sadržaje i nadzor odraslih smjelo bi se s njima družiti najviše jedan sat dnevno. Najjednostavnije rečeno, u ranoj se dobi mozak djece intenzivno razvija. Za zdrav razvoj važna je stimulacija svih osjetila i motoričkoga razvoja. Među ostalim, jedan od ključnih preduvjeta za stimulaciju i razvoj mozga su tjelesno kretanje i tjelesna aktivnost. Svjedoci smo da se današnja djeca od najranije dobi kreću manje nego što su to radile generacije njihovih roditelja, baka i djedova. Vrijeme provedeno pred ekranima stimulira samo određene dijelove mozga na neprirodan način, čime je vrijeme provedeno pred ekranima izgubljeno vrijeme za djetetov zdrav razvoj. Važna je činjenica da se mozak najintenzivnije razvija u ranoj dobi te da je propušteno teže ili teško nadoknaditi kasnije.
Vrijeme i način koji odrasla osoba provodi s malim djetetom ključni su za stimulaciju moždanih putova, koji su preduvjet za socioemocionalni razvoj, za razvoj govora i mišljenja.
Svakako trebamo biti oprezniji. Nažalost, današnji način života i stres kojemu su roditelji izloženi znatno smanjuje vrijeme koje provode s djecom i znatno otežava njihovu ulogu. Djeca trebaju neposredan kontakt, razgovor, dodir i ljubav. Trebaju prisutnost roditelja. Svako je dijete jedinstveno i neponovljivo, dar Božji. Logično je da ima svoj ritam rasta i razvoja i to je prelijepo, jer nas uvijek može iznenaditi naglim promjenama nabolje. Jednako tako teži put nekoga djeteta ne znači neuspjeh, znači samo dulji period koji je potreban da dijete sazrije. To je put toga djeteta koji je možda zahtjevniji za roditelje i bližnje. U tom slučaju treba zastati i za takvo dijete stvoriti pozitivno i poticajno okruženje. Tada su roditelji snaga koja pokreće te pozitivne trendove promjena u odgoju i obrazovanju. Koliko je samo roditelja djece s posebnim potrebama pokrenulo male revolucije za svoje dijete, a kasnije su sva druga djeca imala jednostavniji put pomoći i potpore institucija. Nemojmo zaboraviti na snagu ljubavi roditelja i obitelji. Možda i ovaj naš razgovor potakne nekoga da promisli koliko i kako provodi vrijeme s djetetom i koliko je istinski prisutan. Ne govorim o količini vremena, nego o tome kako provodimo vrijeme koje imamo. Imamo li mi odrasli u jednoj ruci mobitel kada se igramo s djecom? Slušamo li ih? Istražujemo li svijet s njima ili im samo organiziramo neke strukturirane aktivnosti nakon kojih dolazimo po njih?
Budući da među ostalim predajem i kolegij Mediji i obrazovanje, smatram da nema mjesta ni pretjeranomu optimizmu, ali ni pesimizmu. Naime, kao i u svemu, potrebna je ravnoteža koja vodi prema zrelim i odgovornim odlukama. Trebamo voditi računa o cjelovitom pristupu životu i radu. Prije svega, kad nastavnici shvate potencijal tehnologije za poboljšanje učenja te počnu težiti k tehnološkim kompetencijama, počinju mijenjati načine na koje poučavaju. S druge strane e-učenje ne donosi revoluciju u poučavanju i učenju jer to je samo jedna od metoda poučavanja među mnogima, s prednostima i manama u postizanju ciljeva. Zato treba znati mudro birati. Pretjerana vjera u tehnologiju, posebno na štetu dobre pripreme, kvalitetnoga sadržaja, iskustva i zdravoga razuma, dovodi do toga da e-učenje može biti puno gore nego predavanje. Pod e-učenjem mislim na proces učenja i podučavanja koji se izvodi uz uporabu nekoga oblika informacijske i komunikacijske tehnologije, s ciljem unaprjeđenja kvalitete toga procesa i kvalitete ishoda obrazovanja.
