Simboli koje donose liturgijska čitanja druge nedjelje došašća prožeti su Božjom mudrošću i istinom o čovjeku. Pustinja, put i glas upućuju na čovjekov životni hod po tamnim putevima kriza i svijetlim stazama nade. Štoviše, upućuju na život nerijetko sličan neplodnoj pustinji u kojoj iznenada odzvanja glas navještaja »radosne vijesti«. Velika i strašna pustinja (usp. Pnz 1,19), mjesto opasnosti i tišine, gladi i žeđi, pustinjskih oluja i čovjeku neprijateljskih sila, stanište šakala i škorpiona…, u svjetlu Božjeg čudesnog oslobođenja izraelskog naroda iz egipatskog ropstva, preobražava se u simbol ljubavi i života. U snazi svoje spasenjske ljubavi Bog u pustinji daruje svom narodu vodu iz stijene i kruh s neba, otvarajući tako pred njim put u novi život, u obećanu zemlju kojom će, prema njegovu obećanju, teći med i mlijeko. (…)
»Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (Mk 1,1), riječi su kojima započinje Markovo evanđelje, ali i riječi kojima Bog ispisuje novo poglavlje u povijesti svojega naroda i u povijesti svijeta i čovjeka. Iako je u središtu Markova izvješća o pripravi za Isusovo djelovanje (Mk 1,1-12) osoba Ivana Krstitelja i ispunjenje Izaijinih mesijanskih proročanstava, u današnjem promišljanju želimo se osvrnuti na jedan od najljepših i teološki bogatih biblijskih simbola. Riječ je o pustinji, u Markovu evanđelju usko povezanoj s temom puta i glasa.
Evanđelist Marko prikazuje Isusa Krista, Sina Božjega, kao Gospodina kojemu put u pustinji biva pripravljen, a staze poravnane, kako bi mogao doći k svojem narodu i navijestiti mu evanđelje – radosnu vijest spasenja. Pustinju o kojoj se ovdje govori nije potrebno tražiti na zemljopisnoj karti, iako nam kontekst u kojoj se navodi dozvoljava da ju identificiramo s Judejskom pustinjom. Međutim, u različitim kulturama pustinja je zadobila simboličku vrijednost. Tako, primjerice, simbolizira čovjekovo lutanje, samoću i gubitak životnih resursa, beznađe i smrt. No danas možemo govoriti i o pustinjama naše civilizacije koje okružuju i nastanjuju i naše gradove, domove i srca.
Stoga možemo reći da je pustinja – duboko iskustvo ljudske krhkosti i prolaznosti – za izraelski narod bila, ali i za nas danas jest, poziv na promišljanje o istinskim životnim vrednotama, o onome što je svakomu čovjeku doista potrebno za život u punini. Drugim riječima, poziva nas na promišljanje o smislu našega »biti« na kojemu se temelji čovjekov životni put od njegova početka do svršetka.
U želji da pronađe istinski odgovor na pitanje smisla svojega postojanja, čovjek pronalazi i polazi različitim životnim putevima koji često završavaju bezuspješno, pa čak i tragično, dok se zbog straha od smrti boji krenuti putem koji vodi k pustinji vlastitog srca kako bi se u njoj susreo, ponajprije sa samim sobom i s istinom o samome sebi, a onda, dakako, i s Bogom.
Čovjeku, vječnom hodočasniku i neumornom tražitelju puta usred pustinje koja se život zove, Marko naviješta radosnu vijest: »Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!« (Mk 1,3) Može nam se činiti nestvarno i u najmanju ruku paradoksalno da se odgovor na čovjekova najdublja egzistencijalna pitanja i traženja nalazi u glasu. Glas koji viče u pustinji, u Markovu evanđelju, glas je starozavjetnih proroka i Ivana Krstitelja, ali i glas koji upućuje na sklapanje Saveza na brdu Horebu kada je Izrael prepoznat kao narod kojemu se Bog oglasio s neba svojim glasom (usp. Pnz 4,36).
Stoga je poruka Markove radosne vijesti nedvojbeno jasna: izraelskom narodu, ali i svakom čovjeku koji živi u samoći svoje životne pustinje i koji se nalazi na putu neprestana traženja, Bog nikada neće uskratiti svoj glas, jer u Judejskoj pustinji, kao i u pustinji srca svakoga čovjeka, odzvanja Božji glas koji ga poziva na novi izlazak, tješi ga i hrabri na putu traženja i susreta s njim. Isus iz Nazareta ulazi u povijest svijeta i čovjeka kao Božji glas koji odzvanja pustinjskim prostranstvima tišine i samoće koje duboko prožimaju svako ljudsko srce. (…)
Put za Gospodinov dolazak otvara se i priprema u nebrojenim ljudskim pustinjama: u središtu tragedija, bolesti, grijeha, patnje, padova, dvoličnosti, razočaranja, ropstva…, upravo ondje gdje se stječe dojam da Boga nema. Njegov glas vjernik je pozvan osluškivati, slušati i ispunjavati otvorena i iskrena, a ne tvrda i kamena srca kao što je učinio Izrael u Meribi, u dan Mase u pustinji: »Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši premda vidješe djela moja.« (usp. Ps 95,8)
(Iz nove knjige: Silvana Fužinato i Massimo Grilli »U susretu ljubavi« – Komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja. Liturgijska godina B. Glas Koncila, 2023.)
