Zabluda je sud ili postupak utemeljen na neistinitim pretpostavkama ili predrasudama, koji kao veo obavija čitavoga svojega vlasnika, uvjeravajući ga da percipira istinu tamo gdje ona zapravo ne postoji. Takav ugodan i lijep veo dični je ukras svojemu vlasniku te mu omogućuje pogled u beskrajna prostranstva nekih novih i srodnih zabluda, koje niču jedna iz druge. Dakle, veo zablude ne vidi onaj koji je njime zaogrnut, nego kroz njega neistinu razumije kao istinu te ju tašto brani i grčevito čuva uzimajući ju za temelje vlastitoga života.
Pogleda li se izvor riječi veo, možda će se nekomu učiniti da je u pitanju izvorna hrvatska riječ. Međutim, njezino latinsko podrijetlo (»velum«) uz ogrtač, pokrivač ili zastor, često se rabi i za jedro brodskoga jarbola. Stoga na zabludjeloga se pojedinca može gledati kao na naivnoga mornara koji varljivi ogrtač zablude, odnosno neukrotivo jedro vlastitoga broda, bezglavo prepušta nepouzdanu vjetru. Zbog svoje kormilarske tvrdoglavosti odbija promijeniti smjer ili samo spustiti jedro, nego nastavlja uživljeno ploviti morskim bespućima gajeći lažnu nadu.
No tko može spustiti jedro ili razmaknuti veo doli Gospodin koji liječi sve »koji su srca skršena i povija rane njihove«, odnosno »onaj koji je svesilan i nema mjere mudrosti njegovoj« (Ps 147, 3. 5). On traži svoje izgubljene mornare te zapovijeda nemirnomu vjetru da umukne, a svojim milosrđem usmjerava ih prema mirnoj i sigurnoj luci Istine – onamo gdje veo zablude nestaje i gdje umorne noge mornara nailaze na čvrsto tlo vlastitih čežnja.
