U Europskom parlamentu u Bruxellesu predana je nagrada u sklopu konferencije SME Europe Forum za najuspješnije poduzetničke priče malih i srednjih poduzeća, a zastupnica Sunčica Glavak dodijelila je nagradu Dini Martinoviću (42), vlasniku klesarstva na otoku Braču, čija je priča proglašena najboljom od 50 prijavljenih iz Hrvatske. Klesarski obrt obitelji Martinović njeguje 50 godina dugu tradiciju izrade bračkoga kamena prepoznatljiva diljem svijeta. Radionicu imaju u blizini velikoga kamenoloma, u Donjem Humcu, gdje nastavljaju tisućljetnu tradiciju izrade bračkoga kamena koji su modelirali i Juraj Dalmatinac, Nikola Firentinac i Ivan Meštrović. Dino Martinović počeo je klesati i klesanjem zarađivati za život sa 18 godina, uz oca koji kao 73-godišnjak još s njim radi. Rekao je da na otoku Braču danas ima 56 kamenoklesarskih obrta, a na usluzi su tamošnje čvrste stijene vapnenca i dolomita nastale prije stotinjak milijuna godina u razdoblju krede. Zbog čestih oborina taložio se sloj kamenja i pijeska u nižim dolinama pa je nastajao sloj deluvijalnih breča. U razdoblju holocena, prije 20 do 30 tisuća godina Brač je postao otok. Poznat po bijelom i sivom kamenu. Diljem otoka danas je više kamenoloma, u okolici Pučišća, na istočnom dijelu te u blizini Nerežišća.
Kamen otpreman čak i u Australiju
Brački bijeli kamen naziva se i »veselje unito« i »veselje fiorito« prema uvali iznad koje je stajao kamenolom… Dioklecijanova je palača gotovo u cijelosti izgrađena od bračkoga kamena. Rimski graditelj Marko Vitruvije pisao je da kamen treba vaditi dvije godine prije nego što se počne graditi, i to ljeti, te ga ostaviti da leži na otvorenom mjestu. »Onaj kamen koji za te dvije godine oštete vremenske nepogode, neka se polaže u temelje. Ostali koji ostane neoštećen, moći će izdržati, ako se uzida nad zemljom, jer ga je priroda isprobala«, zapisao je Vitruvije. Obitelj Štambuk u drugoj polovici 19. stoljeća izvozila je kamen jedrenjacima u Carigrad i Odesu. S vremenom je otpreman čak i u Australiju.
Kamenoklesarski zanat prenosio se od majstora na učenike kalfe, a 1906. na Braču se pokreću i prvi tečajevi u Pučišćima i Selcima, i to u suradnji s Obrtničkom školom u Splitu. Nakon Drugoga svjetskoga rata otvorena je industrijska kamenoklesarska škola. Od 1991. Klesarska škola u Pučišćima počinje raditi kao samostalna škola za obrazovanje klesarskih tehničara, klesara i rudara površinskoga kopa. Ima pedesetak učenika. Posao zanima i mlade, pa se tako i Dino nada da već ima nasljednika. »Sin ima devet godina, i ako me bude slijedio kao što sam ja svoga oca, klesat će kamen, iako je to fizički jako težak posao«, rekao je za Večernji list.
Povlastica plaća uz mirovine
Ljubica Gatarić u istim je novinama donijela tekst u kojem je zaključila da je rad u mirovini povlastica rijetkih među bolje plaćenim skupinama radnika. Hrvatska ima 28 tisuća zaposlenih umirovljenika koji čine nešto manje od dva posto ukupne radne snage u zemlji, među kojima će oko 5 tisuća osoba s manjim mirovinama prvi put dobiti novčanu pomoć države. Zapošljavanje prvih skupina umirovljenika legalizirano je 2014. godine, no rad milijunske umirovljeničke populacije nikad nije poprimio ozbiljnije razmjere da bi znatnije djelovao na tržišna kretanja.
Isključi li se oko 180 tisuća stranaca koji su svoje mirovine zaradili u Hrvatskoj, ali žive negdje drugdje jer im se mirovine šalju na njihove inozemne adrese te oko 30 tisuća djece primatelja obiteljskih mirovina, čista hrvatska umirovljenička populacija ima oko milijun osoba. Među njima nalazi se 170 tisuća ljudi mlađih od 65 godina. Oni prema svim međunarodnim kriterijima ulaze u kontingent aktivne radne snage, osim ozbiljno bolesnih. Hrvatski su se poslodavci godinama rješavali ljudi čim steknu prve uvjete za mirovinu, što je, uz mlađu veteransku populaciju, i jedan od razloga za to da Hrvatska ima najmlađe umirovljenike u Europi te niske mirovine.
Podatci o zaposlenim umirovljenicima otkrili su da njih gotovo 23 tisuće od 28 tisuća ima mirovine veće od 700 eura, a ta je svota uglavnom »rezervirana« za bolje plaćene skupine. Nakon umirovljenja većinom se ponovno zapošljavaju menadžeri, vlasnici poduzeća, liječnici, političari te inženjeri za koje se može pretpostaviti da su boljega zdravlja te su u prilici da sebi stvore radno mjesto i u starijoj životnoj dobi ili ih, poput liječnika, tržište treba jer nema tko liječiti ljude. Kako je rad u mirovini povlastica rijetkih, zaključuje Gatarić, on nije i ne može biti alternativa kojom se rješava problem visine mirovina.
Tko to tamo čita
Večernji je list izvijestio i o nedavno održanoj Tribini o nacionalnoj strategiji poticanja čitanja održanoj u Booksi u Zagrebu. Uz toliki broj umirovljenika očekivalo bi se možda da se u Hrvatskoj više čita. Evo što kažu podatci koji su ondje izneseni. Rečeno je da je 2021. godina bila proglašena godinom čitanja, a u programe poticanja čitanja utukli su se milijuni, navodno samo u 2021. godini oko 10 milijuna kuna. No i ove godine potvrdio se trend pada čitanosti. Objavljeno je da je u proteklih godinu dana barem jednu knjigu pročitalo 40 posto građana Hrvatske, u usporedbi sa 42 posto godinu prije, 45 posto 2021. i 49 posto 2020. godine. Čitanje je, rečeno je, nešto što zahtijeva vrijeme, trud, praksu, i učenje čitanja, a u današnje vrijeme, dijelom i zbog tehnologije koja krade pozornost, svima je sve teže uopće se koncentrirati na tekst. Pitanje je koja strategija to može promijeniti.
