Tomislav Šagi Bunić, redovnik kapucin rođen prije točno 100 godina i jedan od najznačajnijih hrvatskih teologa 20. stoljeća, ostavio je neizbrisiv trag i u povijesti Glasa Koncila. Prije svega bio je jedan od njegovih utemeljitelja, a zatim i jedan od njegovih stalnih suradnika, ali i teolog koji je »zacrtao« koncilsku liniju tih katoličkih novina. No uz tekstove koji su među »običnim« vjernicima postali nositelji pokoncilske obnove Crkve u Hrvata, Šagi se kao pravi član »glasokoncilskoga« kruga potvrdio i u jednom od najtežih razdoblja u povijesti lista.
Pred »inkvizitorskom optužnicom«
Bijenij 1971. i 1972. godine bio je bez sumnje period u kojem je opstanak katoličkoga (dvo)tjednika bio doveden u pitanje. Naime, glavni »motori« lista – urednik Vladimir Pavlinić, njegova desna ruka i nasljednik Živko Kustić te stalna suradnica i suutemeljiteljica lista Smiljana Rendić – našli su se pod žestokim crkvenim i državnim udarima. Važne Šagijeve intervencije u prilog novinarki Rendić – članici koncilskoga trolista koja se našla pod najžešćim progonom – od povijesnoga su zaborava spasile požutjele stranice pisama i korespondencije ondašnjega uredništva lista, koje se danas čuvaju u Arhivu Glasa Koncila.
Znakovito, prvi udar koji je ozbiljno ugrozio Glas Koncila došao je iz – unutarcrkvenih struktura. Bio je to pamflet »Proigrana šansa« iz listopada 1971. u kojem je utjecajni svećenik Čedomil Čekada – brat vrhbosanskoga nadbiskupa Smiljana Čekade – optužio Glas Koncila za skretanje ulijevo, progresivizam i udaljavanje od autentične crkvene linije. Bio je to veoma težak udarac za list, a odrazio se ponajprije u njegovoj nakladi. Naime, mnogi su svećenici pod utjecajem »inkvizitorske optužnice« – kako su iz uredništva Glasa Koncila nazvali brošuru mons. Čekade – u svojim župama počeli otkazivati pretplate i prestali vjernicima preporučivati tadašnji katolički dvotjednik. Optužnica je imala posebnu težinu: autor je bio važno pero predratnoga katoličkoga tiska, ali i svećenik koji je »odležao« godine u komunističkim zatvorima.
Godinama nakon pada komunizma Pavlinić je Čekadin pamflet nazvao »crkvenim Karađorđevom«, usporedivši ga tako s udarom koji je na zloglasnoj sjednici u lovištu na zapadu Srbije izveo Josip Broz Tito protiv hrvatskih proljećara.
Prijateljstvo »Madamme« i »padra Tome«
Nema sumnje da su Čekadine argumente protiv Glasa Koncila »odvagivali« i tadašnji hrvatski biskupi. Vjerojatno su raspravljali i o suradnicima Glasa Koncila, među kojima je Smiljana Rendić osobito odskakala kao žena i laikinja bez obitelji, sa snažnim mediteranskim temperamentom zbog kojega je bez dlake na jeziku svoja stajališta o određenim crkvenim pitanjima iznosila čak i ponekim biskupima (u privatnoj korespondenciji, nikada javno).
Premda za takvu tvrdnju ne postoji dokumentirana potvrda, može se pretpostaviti i da je pred najvišim crkvenim strukturama na tragu Čekadine »Proigrane šanse« posijano dodatno zrno sumnje u Smiljanu Rendić i njezinu suradnju s Glasom Koncila. A kako su njezin temperament iz osobne korespondencije već dobro upoznala i braća Čekada, ona se pokazala idealnom žrtvom za »namirenje« unutarcrkvene struje nezadovoljne pisanjem Glasa Koncila.
No pouzdanije se može reći da je Šagi u jeku afere oko Čekadina pamfleta Smiljani Rendić ipak čuvao leđa pred najvišim strukturama. Naime, oni su prijateljevali još od početka šezdesetih, kada se novinarka uključila u rad obnovljenih katoličkih tiskovina – posebno Glasa Koncila – a osebujni kapucin afirmirao kao jedan od ključnih teologa pokoncilske obnove. Znalo je među njima i zaiskriti, o čemu svjedoči podrobna korespondencija od stotinjak gusto natipkanih stranica pisama koja se dijelom čuvaju u Arhivu Glasa Koncila, a dijelom u Nadbiskupijskom arhivu na Kaptolu. Ali među njima je nedvojbeno vladao odnos velikoga međusobnoga poštovanja: Šagi ju je u pismima oslovljavao s »Madamme«, a ona njega s »padre Toma«.
Izbjegnut unutarcrkveni »medijski rat«
Stoga je izgledno da je, potaknut takvim odnosom, Šagi odlučio otupiti oštricu Čekadine osude, zalažući se svojim ugledom pred ondašnjim hrvatskim biskupima za Smiljanu Rendić. Kao vrstan teolog sudjelovao je u pripremama dokumenata i drugim poslovima povezanim s radom ondašnje biskupske konferencije, pa je do viših struktura mogao doći izravno.
Vjerojatno mu je baš na tom angažmanu ona zahvalila kada mu je u brzojavu od 5. studenoga 1971. kratko poručila: »Dragi padre Toma, hvala što ste me jučer branili pred Svetom Inkvizicijom.« Kako je spomenuto, Čekadu su iz uredništva Glasa Koncila prozivali kao »inkvizitora«, stoga nije isključeno da je za Smiljanu Rendić – a onda i za ostatak njezinih suradnika – Šagi osobno intervenirao i kod nadbiskupa Smiljana Čekade. No kapucin je imao i dodatan razlog da se pred Čekadinom »optužnicom« zauzme za Glas Koncila. Osim pisanja katoličkoga dvotjednika, »Proigrana šansa« je kao trn u oku hrvatskomu katolištvu prokazala i Kršćansku sadašnjost, »čedo« koje je također podizao Šagi.
Premda su posljedice za list trajale godinama, Glas Koncila preživio je »Proigranu šansu«, a Smiljana Rendić s njim je nastavila surađivati sve do svoje smrti 1994. A u vrijeme afere koja se oko Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost (TDKS-a) zahuktala krajem sedamdesetih i nastavila praktički sve do pada komunizma – kada se i Šagi uz druge teologe našao u »nemilosti« crkvenih struktura – Glas Koncila svojemu se teologu odužio tako što nije okrenuo leđa ni njemu ni njegovim suradnicima. Šagi je, doduše, prestao surađivati s listom, a katolički se tjednik jednostavno nije mogao solidarizirati s ponekim njegovim nepromišljenim napadom na crkvenu hijerarhiju, no Glas Koncila nije nikada prešao u »ofenzivu« protiv TDKS-a. Time se zapravo izbjegao veliki unutarcrkveni »medijski rat«, od kojega bi u ondašnjem političkom kontekstu profitirali isključivo – vladajući komunisti.
