Slušao svaku nedjeljnu propovijed ili tek božićnu homiliju, malo je koji kršćanin prečuo riječi svetoga Lava I.: »Kršćanine, spoznaj svoje dostojanstvo, i kao dionik božanske naravi ne padaj nedostojnim življenjem u staru niskost.« Nije manji broj kršćana koji znaju da je četrnaesti crkveni naučitelj te riječi i sam izrekao u božićnoj propovijedi. No svakako je najmanji broj onih koji poznaju riječi što prethode božićnomu nauku velikoga pape: »Nema mjesta tuzi gdje se slavi rođendan Života što je razorio smrtni strah i donio nam radost obećane vječnosti. (…) Neka usklikne svetac, jer bliži se pobjedi. Neka se uzraduje grješnik, jer pozvan je na pomilovanje. Neka se ukrijepi poganin, jer dozvan je k životu.« Božić kao blagdan kršćanskoga poziva na obraćenje, ali i Božić kao blagdan sveopće radosti – otajstvo je to koje je »prvak pravovjerja« razabrao upravo razmatrajući betlehemsko svjetlo.
»Trebalo je da dragi Bog učini malo čudo da bih ja postala velika u jedan čas, i to je čudo učinio na nezaboravni dan Božića.« Tako sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica u »Povijesti jedne duše« opisuje »svoju milost«: »potpuno obraćenje« koje je kao 14-godišnjakinja iskusila 25. prosinca 1886. Ono što je naizgled bilo tek »izlaskom iz djetinjstva« – otac Ljudevit nakon polnoćke dao je do znanja da mu je dozlogrdilo božićno darivanje – u srcu je djetinje svetice preraslo u izlazak iz sebe same: »Osjetih veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju nikada prije nisam osjetila tako živo…« Nije čudno što se sva njezina duhovna otkrića stoga mogu sažeti slikom božićnoga dara koji je dobila od sestre Celine: slikom loptice. »Rekla sam Isusu neka me drži (…)kao lopticu bez vrijednosti, koju može baciti na zemlju, gurati je nogom, probosti, ostaviti u kutu ili čak pritisnuti na svoje srce, ako ga to veseli; jednom riječju, htjela sam Isusa zabavljati, pružati mu veselje, htjela sam se predati njegovim djetinjim hirovima…« S Djetetom podijeliti pustaru badnje noći: to je Božić posvećenih duša.
Hrvatska se gruda može pohvaliti tek jednim crkvenim naučiteljem; a to je i jedini naučitelj koji se može pohvaliti čašću da pastirskim poljanama nije hodio tek u mislima. Naime, sveti Jeronim Dalmatinac tridesetak je godina u ćeliji koja dijeli zid s betlehemskom bazilikom Rođenja Isusova prevodio Sveto pismo s jezika Isusova djetinjstva. Ne zna se, doduše, koliko je istine u predaji da je djetinji Bog baš na Badnju večer od zaštitnika srditih na dar zatražio »sve«: i grijehe, i grizodušje, i osudu. No upravo je on povijesti predao i jedno od najranijih svjedočanstava o štovanju Kristove prve postelje. »O da mi je bilo vidjeti jasle u kojima je Gospod ležao! U čast Kristu mi smo uklonili glinene jasle i zamijenili ih kolijevkom od srebra. (…) Ne kudim one što su promjenu učinili zarad počasti, (…) nego se divim Gospodu, Tvorcu svemira, koji se ne rađa okružen srebrom i zlatom, nego blatom i glinom.« Prevoditelj isposnik tako je postao i duhovnim ocem svih onih što – u potrazi za Novorođenim – ljube »blato i glinu« Svete Zemlje.
