Zimi – kiša, vjetar i hladnoća. Ljeti – sunce i vrućine. A onda i sumnjičavi, pa i prijekorni pogledi prolaznika. Okretanje glava i »nevidljivost« u masi pojedinaca koji nekamo neprestano jure. Sve su to stvarnosti s kojima se iz dana u dan na ulicama hrvatskih gradova susreću beskućnici i siromasi, a među njima i prodavači »Uličnih svjetiljaka«, časopisa za beskućništvo i srodne društvene teme. I tako već točno petnaest godina.
Međutim, kada smo uoči Božića pohodili prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje, koje se nalazi u sklopu župe sv. Romualda i Svih svetih u riječkom naselju Kozali, u čijem se krugu i rodila ideja pokretanja »Uličnih svjetiljaka«, nismo naišli na turobna lica i pesimizam među prodavačima toga časopisa. »Viču mi stalno: ‘Pa kako si stalno nasmijan?’ A ne mogu drugačije. Iako, bio sam svakakav. Borio sam se i s depresijom gotovo tri godine. Bilo je to povezano i sa siromaštvom i s problemima sa zdravljem. Nema se novca, bila su djeca još mala, pa kako im omogućiti krov nad glavom, školovanje«, svjedoči Ivo Marijanca, jedan od prodavača »Uličnih svjetiljaka« na riječkim ulicama. Za njega, kao i za tristotinjak ljudi koji su se u proteklih petnaest godina upustili u tu avanturu, suradnja s »Uličnim svjetiljkama« pokazala se kao daska spasa u trenutku kada je mislio da je došao do ruba. Šest godina na riječkim ulicama – u središtu grada i na Srdočima – prodaje »Ulične svjetiljke«. Živi sa suprugom u državnom stanu, a prodaja mu pomaže da financira režijske i druge troškove čije bi pokrivanje bilo nezamislivo s njegovim skromnim socijalnim primanjima. Djeca su porasla i uspjela se osamostaliti.
»Božić uvijek dobro dočekujem. Radujem se misi ponoćki. Molitva mi puno pomaže. Zapravo, to je i ono što je mene izvuklo kada mi je sve u životu krenulo nizbrdo. Sjećam se i tih dana – došao sam u crkvu i pitao sam jednu baku kako moliti krunicu. Prije sam najviše radio zidariju i nije se tada išlo puno u crkvu. Naučio sam moliti tako da sam sjeo iza te bake i ponavljao što je ona govorila. U božićne dane družim se i s ljudima, a zovnem i neke k sebi kući. Kažem im: ‘Dođi u ove dane blagdana. Nema kod mene puno, ali što imam ja, imat ćemo zajedno, jest ćemo bratski, jedan drugomu pomoći’«, dodaje Marijanca.
Upitan kako u danima uoči Božića, dok u središtu Rijeke prodaje »Ulične svjetiljke«, gleda silnu jurnjavu duž Korza – juriš na trgovine, »natjecanje« tko će kupiti skuplji i pompozniji dar, Marijanca odgovara: »Susrećem ljude i sretne i tužne. Susrećem i ljude koji su potrebitiji od mene. Dajem koliko mogu – želim pomagati drugima, kupim im sendvič ili sok. Ali nikada ne dajem novac onima za koje znam da će ga potrošiti na alkohol. Kada volonteri po kolodvorima dijele čajeve i hranu, uključim se i u to. Drago mi je vidjeti kada se ljudi zbrinu u nekakav dom, kada nakon beskućništva napokon pronađu toplo mjesto, radujem se tomu kao da su mi oni braća i sestre.«
Osim u Rijeci »Ulične svjetiljke« prodaju se u još nekoliko hrvatskih gradova: Zagrebu, Puli, Zadru i Varaždinu, a u projekt je trenutačno aktivno uključeno tridesetak prodavača, kaže Dunja Osojnak Marinović, koja »Ulične svjetiljke« uređuje tri godine.
S riječkim beskućnicima i siromasima radila je i godinama prije uređivanja njihova časopisa. »Krajnji je cilj čovjek, a ne samo novine, papir. Svatko od njih posebna je individua. Za neke od onih koje sam u ovih nekoliko godina susretala zaista se čudim kako su ostali živi. Kako se nisu odali alkoholu, drogi ili digli ruku na sebe? Svi oni zapravo svjedoče golemu ljudsku snagu i Božju milost koja čovjeka može vratiti na svjetlo i iz najcrnjih životnih rupa i da se nakon svega može radovati životu. Ima među njima i onih koji su teško bolesni, koji, primjerice, nakon kemoterapije iziđu na ulicu, dođu do svojega mjesta i prodaju ‘Svjetiljke’.«
»Beskućništvo je zapravo jako demokratsko – ono ne mari ni za čiji ‘status’ jer u ovom smo prihvatilištu susretali ljude raznih profila, od menadžera do ‘stereotipnih’ beskućnika – ljudi koji su čitavoga života hodali po rubu siromaštva i onda u nekom trenutku došli do beskućništva«, tumači voditelj Ruža sv. Franje Pjer Orlić dok nas provodi kroz prostore prihvatilišta koje se nalazi u podnožju župne crkve sv. Romualda i Svih svetih. Dvije veće sobe i jedna manja, a onda i kuhinja i mala blagovaonica, ured za administrativne poslove i – kapelica. Tako otprilike izgleda »struktura« prihvatilišta koje prima 14 ljudi – 12 muškaraca i dvije žene. Kroz prihvatilište smo prošli upravo u trenutku kada je u blagovaonici bila akcija pakiranja kolača od čije će se prodaje u danima uoči Božića sredstva preusmjeriti beskućnicima i drugim potrebitima. Marljive ruke volontera – od koji su svi mahom povezani s Franjevačkim svjetovnim redom i mjesnim bratstvom na Trsatu – brzo su odradile zadatak, a onda je malo poslije podneva uslijedio epilog – bakalar na gulaš koji je došao iz jednoga riječkoga restorana.
»Ovi su dani za naše korisnike nekako najteži dio godine. Takva atmosfera obično započne malo poslije Svih svetih. Božić svi vezujemo uz obitelj, uz zajedništvo, uz druženje, radost. A oni nemaju prevelikih razloga za sreću, a nemaju ni ljude s kojima se mogu družiti, obitelji, od kojih su se iz tko zna kojih sve razloga udaljili. Ali, mi smo tu da im sve to olakšamo. Trudimo se da se baš u ovim danima najviše toga događa u prihvatilištu – uz redovite aktivnosti kao što je radnookupacijska terapija ili mala škola kuhanja, organiziramo i radionice u kojima nastaju adventski vjenčići i drugi ukrasi, pečemo kolače. I oni tako shvate da bez obzira na svoje stanje ipak još mogu stvoriti nešto lijepo i dobro«, opisuje Orlić uobičajeno božićno ozračje u prihvatilištu na Kozali.
»Velika količina novca sama po sebi nikoga nije do kraja usrećila. Možda ljudi koji su na marginama društva uz sebe ipak imaju više pravih prijatelja i iskrenih ljudi od onih koji su bogati«, nadovezala se jedna od dugogodišnjih volonterka i suradnica Ruža sv. Franje Mirjana Lončar. »Petnaest godina ‘Uličnih svjetiljaka’ trud je koji se može opipati, vidjeti. Ali nije zapravo poanta samo kupiti časopis i odmah ga baciti u kantu. Treba ga pročitati – tu vidimo što se doista događa s beskućnicima, kako ide njihov povratak u život, kako dolaze do posla, kako ponovno pronalaze stan. To su teme o kojima treba govoriti«, dodaje volonterka Lončar, ujedno dugogodišnja članica FSR-a s Trsata.
Njezina kolegica iz Ruža sv. Franje Dijana Superina, najprije volonterka, a onda i djelatnica prihvatilišta kojoj je povjeren zadatak radnookupacijskih terapija za beskućnike, podsjetila je da među beskućnicima nema identičnih sudbina. U godinama u kojima je s njima radila svjedočila je najrazličitijim životnim pričama. »Zapravo osjećam da sam u tom razdoblju puno više primila od beskućnika nego što sam im ja dala. Najdraža su mi iskustva beskućnika u kojima oni izlaze iz prihvatilišta jer su pronašli posao i uspjeli osigurati si krov nad glavom. Trebamo se pokušati staviti u njihovu situaciju – kakvi bismo mi bili da se nađemo u takvoj situaciji«, zaključila je Dijana Superina.
»Ulične svjetiljke« i prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje dva su međusobno isprepletena fenomena koja su povezana s likom nekadašnjega člana Franjevačkoga svjetovnoga reda s Trsata i okretnoga riječkoga novinara, a danas franjevca i svećenika Siniše Pucića. Najprije je 2007. pokrenuto prihvatilište, a godinu kasnije, kao jedna od mogućnosti uz koju bi se korisnici Ruža sv. Franje mogli početi osamostaljivati, pokrenute su i »Ulične svjetiljke«. Časopis funkcionira tako što beskućnici i ljudi koji su se našli u neimaštini od prodaje svakoga primjerka dobivaju polovicu prihoda, a druga polovica pokriva troškove tiskanja lista. Časopis izlazi nekoliko puta godišnje, a stvaraju ga – beskućnici. Svatko od suradnika osim prodaje ima zadatak da u svakom broju lista kao »domaću zadaću« objavi svoj prilog o beskućništvu, siromaštvu i srodnim temama. U petnaest godina Uličnih svjetiljaka ugradila su se i brojna hodočašća, među kojima je ujesen bio i pohod Rimu, gdje su suradnici časopisa sudjelovali i na općoj audijenciji kod pape Franje.
