Kipar Grga Antunac, Šibenčanin koji je blisko surađivao s Ivanom Meštrovićem i Antunom Augustinčićem, ime je duboko usađeno u umjetničku povijest Hrvatske. Njemu je u čast održan nedavno i znanstveni skup. Kipar je to hrvatske moderne široj javnosti najpoznatiji po brončanim vratnicama koje je izradio na sjevernom i zapadnom portalu katedrale sv. Jakova, no sveukupno njegovo djelo pomalo je zanemareno, rekla je dr. Anita Travčić, voditeljica kulturno-povijesnoga odjela Muzeja grada Šibenika, koja se tim šibenskim kiparom i njegovim radom sustavno bavi nekoliko posljednjih godina. U suradnji sa Sveučilištem u Zadru organizirala je znanstveni skup »Grga Antunac u svjetlu novih saznanja« u crkvi sv. Jakova u Šibeniku.
Kiparovi memoari
Grga Antunac rođen je u Šibeniku 1906. godine. Nakon završene pučke škole u rodnom gradu srednju je pohađao u Splitu, a diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Preminuo je u Zagrebu 1970. godine. Prvi veliki zahvat za Šibenik bio je 1966. godine kada je napravio medalju povodom proslave 900. godišnjice pisanoga spomen grada. Nakon toga slijedila je i velika narudžba za brončane vratnice na sjevernom i zapadnom portalu katedrale. U gradu postoji još nekoliko njegovih radova. Na groblju sv. Ante nalazi se nadgrobni spomenik 14-godišnje djevojčice Sineve Pasini te reljef »Tuga« na njegovoj obiteljskoj grobnici. Reljef »Tuga« Antunac je napravio nakon smrti svojih sestara. Izradio ju je u drvu, a prikazuje njegove roditelje, oca i majku, kako tuguju. Kasnije je njegova kći Nataša Sladoljev Antunac dala izliti taj reljef u bronci.
Spomenik djevojčici Sinevi naručio je njezin otac, šibenski liječnik Josip Pasini. Spomenik koji je Antunac izradio nastao je prema fotografiji djevojčice snimljenoj ispred kabine na Jadriji gdje ona drži pticu – ševu, pa su je tako i zvali Sineva Ševa Pasini. To je zaista krasan intimni, lirski portret, rekla je dr. Travčić. Na skupu o Antuncu sudjelovalo je 11 stručnjaka i znanstvenika, a među ostalim bilo je i riječi o njegovu pedagoškom radu budući da je bio profesor na Akademiji u Zagrebu. Skup prate tri izložbe u Muzeju grada Šibenika, Galeriji sv. Krševana i gradskoj knjižnici »Juraj Šišgorić«. Bilo je predviđeno i predstavljanje memoara Grge Antunca koji je svoja sjećanja 1968. i 1969. godine bilježio na magnetofon: svoje djetinjstvo u Šibeniku, školovanje, umjetničke početke, Meštrovićevu specijalku. Te su snimke transkribirane te su ih uredili u knjigu, navodi Marija Lončar za Slobodnu Dalmaciju.
Kad rad postane bijeg
Radoholičar je osoba koja previše vremena provede radeći na način da to negativno utječe na društveni razvoj obitelji i slobodno vrijeme. Krajem svake godine mnogi rade novogodišnji popis odluka prema kojemu od 1. siječnja govore zbogom nezdravim navikama. Obvezuju se da će smanjiti alkohol, pušenje, slastice, nezdravu prehranu, društvene mreže.
No Ana Herceg za Večernji list upitala je čitatelje jesu li razmišljali smanjiti stres i preveliku količinu posla? Radoholizam, protumačila je, u nekim slučajevima može biti podjednako destruktivan kao i drugi poroci koje ljudi svake godine pokušavaju obuzdati. Prenijela je rezultate istraživanja kojim se pokazalo da radne navike zaposlenika mogu utjecati i na psihičko i na fizičko zdravlje, a neizbalansirani radni zahtjevi mogu dovesti do negativnih ishoda kao što su depresija, anksioznost i stres. Radoholičari imaju visoka očekivanja od sebe te poslu posvećuju više energije nego što je potrebno, što dovodi do načina razmišljanja o poslu čak i kada ne rade. Istraživači su naglasili da takvo ponašanje obično dovodi do iscrpljivanja energetskih resursa, čak i zaposlenika koji vole svoj posao.
Slijedom toga radoholičari prijavljuju niže razine energije, sreće i angažmana te visoke razine anksioznosti, depresije i umora. Pretjerani rad može funkcionirati kao mehanizam za bijeg povezan s anksioznošću i depresijom. Upravo ljudi koji su anksiozni boje se neuspjeha i mogu se upustiti u stalno preispitivanje svojega radnoga učinka ili odbijati sljedeće zadatke kako bi spriječili preopterećenje, a ljudi koji su depresivni rade sporije, često zbog manje energije, i na kraju moraju raditi više sati kako bi završili posao.
Dvije razine umora
Prekovremeni rad, odnošenje papira i radnih zadaća kući te posvećivanje previše misli i emocionalne povezanosti poslu znači da radoholičari imaju premalo vremena da bi se oporavili od stresa. Radoholizam je povezan sa psihotjelesnim naporom, što je zauzvrat dovelo do loših rezultata na poslu – čestoga izostajanja zbog bolovanja. Britanski su psiholozi razvili test koji može utvrditi razliku između zaposlenika koji su uistinu posvećeni i odani radnim zadaćama.
Umor se može shvatiti kao prirodni ishod dugoga, neugodnoga radnoga dana, ali također može proizaći iz stvarnosti da u tvrtkama s konvencionalnim rasporedom rada zaposlenici doživljavaju pritisak da postignu ciljeve u najkraćem mogućem vremenu. Jedina je svijetla točka u istraživanju činjenica da zaposlenici koji rade dugo, ali uživaju u svom poslu, imaju manju vjerojatnost da će pretrpjeti štetne posljedice zbog stresa povezanoga s poslom, uključujući i izgaranje i loše zdravlje.
