Za rubriku »Naši razgovori« želim postaviti dva pitanja. Lijepo molim da našim čitateljima pojasnite neke temeljne oblike i načine iskazivanja naše katoličke vjere. U ovoj prilici ponajprije mislim na znak križa, na to kako se križamo, tj. na sebe stavljamo znak križa kao jedan od znakova i svjedočenja naše vjere. Često vidimo da se ta gesta iskazuje na čisto formalan i nepriličan način, vidimo njezinu brzopletost i nepromišljenost koje podsjećaju na osobe koje sa sebe »tjeraju muhe i obade«. U mnogo slučajeva takve osobe, mlade ili stare, u crkvi ili izvan nje, odaju dojam neodgovornosti i nevjerodostojnosti.
Drugo je po mom mišljenju neprikladno ponašanje nekih vjernika u crkvi škropljenje posvećenom vodom pri izlasku iz crkve. Mislim da bi i njima trebalo objasniti o kakvom se simboličkom činu radi i kako ga prakticirati u crkvenim prostorima.
Vaš stalni čitatelj
Kako se treba prekrižiti vjernik? Dostojanstveno, mogao bi biti naš najkraći mogući odgovor koji u sebi uključuje sve nijanse dubokoga iskazivanja poštovanja – i ne samo prema riječima koje izgovaramo dok se križamo: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To bi svatko od nas kao vjernik morao imati na pameti svaki put kada se znamenuje znakom križa, kako bi izbjegao puku naviku i kako ta gesta ne bi bila – kao što pišete – »čisto formalan i nepriličan čin«, ili još gore – da izgleda kao »tjeranje muha«.
Naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško piše: »Želimo li nekoga prepoznati kao kršćanina, činimo to najčešće na nekoliko načina, a jedno od detekcijskih sredstava i fenomenološki najučinkovitije jest pitanje: križa li se netko ili ne. Možda se na temelju te danosti prebrzo zaključuje tko je kršćanin, a tko nije, jer mnogi se danas križaju iz različitih razloga, od onih najiskrenijih vjerničkih do neprimjerenih, kao što su: moda, pripadnost društvenoj skupini, ponekad politički kompromis, a ponekad čak i praznovjerje.«
Znak križa, nastavlja dr. Šaško, označava početak liturgijskoga slavlja, a rađa se iz izbora vjere i životnoga stila koji zahvaća redovitost kršćanskoga življenja. Nju se uči od prvih kršteničkih koraka budući da treba odrediti i obilježiti sve životne trenutke, pa i onaj trenutak ulaska u crkvu kada obično pristupamo blagoslovljenoj vodi te se njome znamenujemo znakom križa. Jer u tom se znaku prepoznaje »neposredan odnos s Raspetim«, premda »puno puta činimo znak križa iz običaja i izgovaramo riječi U ime Oca i Sina i Duha Svetoga sa stanovitom površnošću koja bi se mogla prevesti i čitati kao površnost srca, te istodobno otkriva i to da smo zaboravili značenje koje izražava taj trag ruke našim tijelom«.
Upravo bismo se u kontekstu Vašega pitanja trebali zadržati i razmisliti nije li upravo ta površnost – površnost srca o kojoj piše dr. Šaško – odgovorna i za to što se – kako pišete – križamo neodgovorno i nevjerodostojno. Pri ulasku u crkvu križamo se kako bismo blagoslovljenom vodom izrazili još snažniju vezu s krštenjem, a po nama biskup Šaško svojim nas tekstom upozorava na vrlo važnu činjenicu, tj. da je znamen križa najkraća kršćanska molitva, »ali i najteža za čovjekovo nutarnje prihvaćanje, sažetak vjere koju bi vjernici trebali pretočiti u život«. »Pokušajte osjetiti tu ‘zagrljenost križem’ i pokušajte rukom krenuti od nogu do čela, od čela do prsiju, od lijevoga do desnoga ramena, te u toj širini i visini tijela otkriti bezbroj beznačajnih znamena križa koji ne odražavaju snagu govora jednostavnoga znaka – čak ni nama, a kamoli drugima. Križ je čovjek zahvaćen kršćanstvom, znak i spomen novoga svijeta.«
Kada bismo tako pristupali redovitu i svakodnevnu križanju – ujutro kad ustajemo, tijekom dana u raznim molitvenim prigodama i kod odlaska na počinak – i kada bismo duboko razmislili o onome o čemu piše mons. Šaško, zasigurno bismo i sami shvatili i prihvatili da je znak križa »poziv na početak pravoga života, našega uzdignuća prema punini slave i pobožanstvenjenja«. Tada ga ne bismo, sigurno, činili površno i bez razmišljanja, kao što ne bismo pri izlasku iz crkve priređivali »parade« od blagoslivljanja vodom i znamenovanja križem, nego bismo živjeli duboku svijest da je znamen križa najuočljiviji kao blagoslov ili posveta stvari i osoba kojim se one dovode u posebnu vezu s Bogom.
Kada ulazimo u crkvu, moramo se sjetiti da na neki način izlazimo iz svakodnevnoga svijeta, da ulazimo u poseban, sakralni prostor, prostor u kojem osjećamo posebnu Božju prisutnost. Već nas taj ulazak mora podsjetiti na to tko smo i što smo. Ima li onda išta »prirodnije« nego da nas na to podsjeća znamen križa na našem tijelu koji činimo rukom umočenom u blagoslovljenu vodu? Tim se činom spominjemo i svoga krštenja (voda) te pripadnosti Kristu (znak križa), a isto to vrijedi i kod izlaska iz crkve.
U svojoj knjizi »Znak križa: ponovno otkriće moći drevne molitve« Bert Ghezzi piše da znak križa »nije prazna gesta«, nego je »moćna molitva koja uključuje Duha Svetoga kao božanskoga odvjetnika i sredstvo našega uspješnoga kršćanskoga življenja« te »obvezuje tijelo i dušu, um i srce, Kristu«. Poznati teolog Romano Guardini pak potiče: »Neka obuzme cijelo tvoje biće – tijelo, dušu, um, volju, misli, osjećaje, djela – i označavajući križem, ojača i posveti sve u snazi Kristovoj, u ime trojedinoga Boga.«
