Uz brojne zaprjeke, gluhe i nagluhe osobe u Hrvatskoj suočavaju se i s problemom komunikacije pri ostvarivanju zdravstvene zaštite. Nedostupnost hrvatskoga znakovnoga jezika kao materinskoga jezika gluhih i gluhoslijepih u Hrvatskoj te drugih primjerenih načina komunikacije s osobama oštećenoga audio-vizualnoga sustava pridonosi površnoj zdravstvenoj obradi i socijalnoj izolaciji te skupine državljana. Premda postoje službena tijela kojima je obveza zastupanje prava i potreba osoba s invaliditetom, svakodnevnica osoba u potrebi pokazuje da postoji još mnoštvo neriješenih temeljnih potreba koje su nužne u održavanju dostojanstva i kvalitete života te skupine osoba. Iako je potpisnica Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom, Hrvatska tek sporim koracima pomiče barijere na uporne zahtjeve aktivista i boraca za prava osoba s invaliditetom.
U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ističe se važnost provođenja standardizirane kvalitete i jednakoga sadržaja te jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite za sve građane Hrvatske. Kad je riječ o gluhim i gluhoslijepim osobama, prema Zakonu o hrvatskom znakovnom jeziku koji je izglasan 11. srpnja 2015. propisuje se pravo gluhih i gluhoslijepih osoba te drugih osoba s komunikacijskim teškoćama na korištenje, informiranje i obrazovanje na hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije koji odgovaraju njihovim individualnim potrebama, u svrhu izjednačavanja mogućnosti pristupa socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te omogućavanju ravnopravnoga ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda. No ni jedan zakon ili propis ne definira obveze institucija vezano uz ostvarenje tih prava pa tako sve ostaje na generaliziranim frazama ili dobroj volji skupine pojedinaca i udruga.
Iskorak u tom području učinila je Specijalna bolnica za plućne bolesti u Zagrebu koja je u veljači ove godine otvorila prvu ambulantu u Hrvatskoj za gluhe i gluhoslijepe osobe. Specijalistička pulmološka i kardiološka obrada ondje se provodi uz komunikacijskoga posrednika. Voditeljica je ambulante prvostupnica sestrinstva Andrijana Dankić koja znakovni jezik kontinuirano uči od 2012. godine, prevoditeljica je hrvatskoga znakovnoga jezika i vanjska suradnica saveza »Dodir«. Osvrćući se na početke rada s gluhim i gluhoslijepim osobama, ističe: »Učeći znakovni jezik te upoznavši brojne gluhe i gluhoslijepe osobe, poželjela sam ga više upotrijebiti u svojoj struci te zdravstvo učiniti pristupačnijim gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama. Na svojim radnim mjestima, kao medicinska sestra, susretala sam se s gluhim pacijentima, ali sam i vrlo često pratila gluhe i gluhoslijepe osobe na razne specijalističke preglede te uvidjela poteškoće u praktičnom dijelu zdravstvenoga sustava kad su u pitanju osobe s invaliditetom. Premda postoji niz zakona o pravima osoba s invaliditetom, ne postoji ni jedna rečenica kojom se obvezuje zdravstvene ustanove na prilagođavanje komunikacije i kretanja osobama s invaliditetom te to ostaje na dobroj volji i empatiji pojedinaca. Svjesna koliko gluhih i gluhoslijepih ne odlazi na redovite preglede, ne uspijeva dobiti jednaku kvalitetu zdravstvene zaštite kao osobe bez invaliditeta, duboko u sebi odlučila sam napraviti neki korak k ostvarenju osnovnih ljudskih prava tih osoba.« Stoga je u kolektivima u kojima je radila poticala rasprave o toj temi, pokušala senzibilizirati kolege, pozivala da se priključe učenju znakovnoga jezika, upoznavala ih sa svakodnevicom gluhih i gluhoslijepih i napokon je to urodilo plodom. »U veljači ove godine, uz veliku podršku i poticaj ravnatelja Specijalne bolnice za plućne bolesti prim. dr. Marinka Artukovića te prim. dr. Jelene Ostojić koja vodi Polikliničku djelatnost u toj bolnici, otvorena je prva ambulanta za gluhe i gluhoslijepe osobe u Hrvatskoj. Svečano otvorenje bilo je uz Hrvatski dan nepušenja, pod pokroviteljstvom Grada Zagreba. Cilj je te ambulante olakšati gluhim i gluhoslijepim osobama naručivanje na preglede i dijagnostičku obradu, njihovu izvedbu te razumijevanje vlastitoga zdravstvenoga stanja«, napominje Andrijana Dankić.
Opisujući svoj rad u ambulanti za gluhe i gluhoslijepe osobe, navodi: »Komunikacija s gluhim i gluhoslijepim osobama prilagođena je tako da se za pregled prijavljuju na adresu elektroničke pošte gluhi@pulmologija.hr. Nakon dogovorenoga termina pregleda pacijenti dobivaju pismene upute o potrebnoj eventualnoj pripremi za obradu i pregled, dolaze u dogovoreno vrijeme u bolnicu, gdje ih dočeka sestra prevoditeljica te s njima obavlja sve potrebno – od upisa do narudžbe za sljedeću kontrolu. Sve što čujući u bolnici obave samostalno sada mogu i gluhi i gluhoslijepi jer im je na raspolaganju prevoditelj znakovnoga jezika. Budući da naši liječnici još nisu svladali znakovni jezik, uz pacijenta sam i za vrijeme liječničkoga pregleda. Nakon završenoga pregleda dajem naknadne upute pacijentu o sljedećem dolasku, što treba obaviti i pripremiti do sljedeće kontrole i slično. Vrijeme potrebno za rad s jednim pacijentom u prosjeku je dva sata te je razumljivo da je za dobru organizaciju toga rada potreban skladan kolektiv i podrška nadređenih u zdravstvenoj ustanovi.«
Prisjećajući se početaka rada ambulante, sestra napominje: »U početku su kolege bili malo sumnjičavi prema cijelomu projektu, nisu mogli predočiti kako će to izgledati i koliko će to vremena zahtijevati, no takve su reakcije bile i očekivane. Nakon prvih nekoliko pregleda koje sam obavila s gluhim i gluhoslijepim osobama, nakon što su i sami kolege sudjelovali u nekim od pretraga koje je bilo potrebno obaviti s tim osobama, shvatili su da je suradnja gluhe osobe jednaka onoj čujuće te da ne ovisi o sluhu, nego o dobroj komunikaciji. Jednako pozitivne reakcije ostvarile su se i u kolektivu. Potrebna je dobra sinergija tima kako bih se ja kao prevoditeljica – voditeljica ambulante u određeno vrijeme mogla potpuno posvetiti pacijentima ambulante za gluhe i gluhoslijepe. Posebna mi je radost što su neki kolege pokazali velik interes za učenje znakovnoga jezika. Ono što je meni posebno jest ozareno lice gluhe osobe koja kaže da je napokon obavila pregled kao i svi drugi ljudi, da je sve razumjela i da je bilo puno jednostavnije od dosadašnjih iskustava. Jasno je da osoba koja je razumjela što se događa s njenim zdravljem može i poduzeti neke mjere kako bi ga unaprijedila.«
Zadovoljstvo korisnika kvalitetom usluge u ambulanti za gluhe i gluhoslijepe osobe potvrdila je i anketa koja je provedena među 79 gluhih i gluhoslijepih pacijenata. »Tek 10 do 15 posto ispitanih osoba uspijeva uspostaviti dobru komunikaciju sa zdravstvenim djelatnicima te više od polovice ispitanika odustaje od dogovorenih pregleda i dijagnostičke obrade zbog nedostatka prevoditelja. Zbog nedovoljnoga broja prevoditelja koji je nuždan za vrijeme specijalističkih pregleda gluhoslijepe, gluhe i nagluhe osobe često moraju odgađati dogovorene preglede. Uz to, važno je da u tim okolnostima prevoditelj poznaje specifične medicinske termine, posjeduje specifično znanje i način izvođenja pretraga kako bi ih korisniku mogao što vjernije prevesti. Postoji velik interes za redovite odlaske na preglede u kojima će uvijek biti osiguran prevoditelj, što potvrđuje 87 posto ispitanika. Time bi se zdravstvena zaštita gluhih, gluhoslijepih i nagluhih osoba podigla na mnogo veću razinu. Ne čudi stoga izrazito visokih 94 posto onih koji govore u prilog tomu da gluhi, gluhoslijepi i nagluhi tek uz prevoditelja uspijevaju uspostaviti primjerenu komunikaciju prilikom posjeta zdravstvenoj ustanovi. Na kraju, velik je poticaj za daljnji trud i osvrt jednoga od prvih pacijenata ove ambulante koji svjedoči: ‘Pregled ne bih mogao obaviti bez prevoditelja – ovako je puno lakše! Pregled sam obavio brzo i jednostavno, sve sam informacije dobio na vrijeme. Ambulanta će biti jako korisna.’«
Govoreći o potrebama za prevoditeljem znakovnoga jezika, Andrijana Dankić navodi: »Gluhim i gluhoslijepim osobama trebao bi prevoditelj u zdravstvenim ustanovama, u obrazovnim institucijama, administrativnim tijelima. Kao što se traže druge vještine pri zapošljavanju, vjerujem da bi velik poticaj mnogima bilo i da se prihvati specifično znanje znakovnoga jezika. Na kraju, to ne ide u prilog samo osobi koja je zdravstveni radnik i prevoditelj, nego olakšava život potrebitima, a ustanovi u kojoj je prevoditelj zaposlen i adekvatno plaćen donosi novi imidž poput onoga koji imaju na primjer ‘bolnice prijatelji djece’. Tužno je vidjeti da se prilagođenost zdravstvenih ustanova osobama s invaliditetom svodi na postavljanje, često loše izvedene, rampe.« Ističe da i u drugim zemljama postoji sličan problem u zdravstvu, no prevoditelji su puno dostupniji. »Dok naši gluhi i gluhoslijepi često moraju odgađati svoje termine zbog nedostatka prevoditelja, u drugim zemljama postoji više financijskih sredstava, bolja podrška državne uprave te su na jednu gluhu osobu osigurana i po dva prevoditelja, što u Hrvatskoj, još uvijek, nije slučaj.«
S. Dankić navodi da osim problema u zdravstvu, gluhe i gluhoslijepe osobe imaju problem i sa svim drugim sudjelovanjem u društvu. »Gluhe i gluhoslijepe osobe rado bi prisustvovale euharistijskim slavljima i brojnim kulturnim događajima. U Zagrebu, u Bazilici Srca Isusova, svaku nedjelju i svetkovinu te svaki prvi petak organiziran je prijevod mise na znakovni jezik. Također, na prvi petak organizirana je i ispovijed za gluhe osobe te je osiguran svećenik koji se služi znakovnim jezikom pa gluhe i gluhoslijepe osobe imaju priliku u privatnosti izreći sve, dobiti koji koristan savjet i poticaj i ispunjene duše kročiti dalje. Onaj tko prakticira sakrament pomirenja može pretpostaviti kako bi bilo teško doći u neku stranu zemlju, imati potrebu za ispovijeđu, a nema svećenika koji govori tvoj materinski jezik… Tako se otprilike osjećaju gluhi među čujućima.
Svi prevoditelji koji su na raspolaganju u bazilici su isključivo volonteri proizišli iz tečajeva znakovnoga jezika saveza ‘Dodir’. Prema vlastitim obvezama dogovaraju tko će kad prevoditi misu te se vrlo rijetko dogodi nedjelja bez prijevoda na znakovni jezik. Ista praksa postoji i u Varaždinu, gdje postoji svećenik koji se služi znakovnim jezikom te je posvećen pastoralu gluhih i gluhoslijepih.
Bilo bi odlično kad bi ta praksa zaživjela i u drugim župama, ne samo Zagreba, nego i Hrvatske. Preduvjet je, dakako, veći broj prevoditelja koji ne će samo završiti tečaj i pospremiti diplomu u ladicu ili ju uokviriti i staviti na zid, nego i naći nešto vremena u svom rasporedu i stečeno znanje pretočiti u praksu. Drugi je važan čimbenik otvorenost župa prema takvu projektu. Mnogi gluhi ne dolaze na misu upravo zbog toga što ne razumiju što se događa. Premda nekad puževim koracima, važno je ići naprijed i ne posustati. Na nama je sijati, Bog će dati da uzraste!«
Govoreći o učenju znakovnoga jezika, Andrijana Dankić navodi: »Tečaj znakovnoga jezika može se pohađati u različitim udrugama, među kojima je i savez ‘Dodir’ koji svaku jesen organizira tečajeve koji su besplatni, a plaćaju se jedino nastavni materijali. Tečaj je organiziran na više lokacija u Zagrebu, ali i drugim gradovima, održava se jednom tjedno po dva školska sata. Osnovni tečaj hrvatskoga znakovnoga jezika traje četiri semestra, nakon kojih se, ako tko od polaznika želi, u sljedeća četiri semestra može proći tečaj za prevoditelje. Tečaj na prva dva semestra vode izvorni govornici znakovnoga jezika, gluhe osobe, te je osmišljen tako da se na zabavan, interaktivan način, uz gluhe i gluhoslijepe, nauči komunicirati na znakovnom jeziku. Činjenica da savez ‘Dodir’ raspolaže gluhim instruktorima i prevoditeljima samo je jedna u moru onih koje govore u prilog da gluhi mogu sve, samo ne čuti. Ako se ukloni komunikacijska barijera, gluhe osobe mogu dosegnuti i visoko obrazovanje, biti profesionalci na raznim područjima društvenih, humanističkih i drugih znanosti. Počnimo od predsjednice saveza ‘Dodir’ Sanje Tarczay, koja je prva gluhoslijepa doktorica znanosti, a susrest ćemo u društvu i brojne gluhe glumce, športaše, stomatologe, masažere, fizioterapeute, stolare, keramičare, diplomirane elektrotehničare i druge.«
Vezano uz navedeno zaključuje: »Društvo je napredno onoliko koliko je osjetljivo za potrebe svojih najranjivijih skupina. Brojna se sredstva ulažu u promicanje raznih vrsta modernih tzv. sloboda, a one temeljne nisu ostvarene. Znači li to da samo oni glasni dobivaju ono što traže ili postoje neki drugi kriteriji? Pravednost ne znači da svi trebaju dobiti jednako, nego onoliko koliko im treba!«
