VATIKAN • Neviđenu je medijsku, ali i unutarcrkvenu pozornost, reakcije koje idu od oduševljenja do zgražanja, baš uoči Božića izazvalo objavljivanje Deklaracije Dikasterija za nauk vjere o »pastoralnom značenju blagoslova«, koja po prvim riječima latinskoga teksta nosi naziv »Fiducia supplicans«, što bi se moglo prevesti kao »Pouzdanje koje moli«, ili koje zaziva, traži. Deklaracija nosi nadnevak od ponedjeljka 18. prosinca, a potpisao ju je pročelnik spomenutoga dikasterija kardinal Víctor Manuel Fernández, koji je također prije samoga dokumenta napisao njegovo kratko »predstavljanje« u kojem među ostalim ustraje na tome da dokument nije donesen bez prethodnoga savjetovanja, u kojem »nije izostalo sučeljavanje sa Svetim Ocem«. Osim toga, papa Franjo je deklaraciju »ispitao« te naposljetku »odobrio svojim potpisom«.
Zašto »deklaracija«?
U javnosti je deklaracija uglavnom percipirana kao dokument koji otvara mogućnost blagoslova za istospolne parove. U određenom smislu može se reći da je to točno, uz mnoge »ali«. Kardinal Fernández u »predstavljanju« ističe formu deklaracije. Riječ je o izričajnoj formi Dikasterija, svojevrsnoj književnoj vrsti kojoj nije cilj iznositi neki novi nauk, nego prije svega pojasniti i dodatno razviti stari.
»Dubia« stare kongregacije i »dubium« pape Franje
Koji se to stari nauk dodatno razvija? Tekst se referira na više izvora, no presudna su dva. Prvi je odgovor tada još Kongregacije za nauk vjere na »dubium«, sumnju s početka 2021. godine. »NA Podneseno pitanje: Raspolaže li Crkva vlašću da podjeljuje blagoslov vezama osoba istoga spola? ODGOVARA SE: negativno«, glasio je tada odgovor. U obrazloženju koje je objavljeno uz taj odgovor navode se dva razloga: prvo, Crkva ne može blagosloviti nešto što je u sebi grješno, bez obzira na pozitivne elemente koje istospolne veze mogu imati. I drugo: »Blagoslov istospolnih veza ne može se smatrati dopuštenim jer bi na neki način bio oponašanje – ili aludiranje na nj po sličnosti – ženidbenoga blagoslova…«
Drugi dokument na koji se deklaracija Dikasterija za nauk vjere poziva jest odgovor pape Franje na »dubia«, sumnje koje su petorica kardinala iznijela neposredno prije zasjedanja Biskupske sinode o sinodnosti prošle godine. Jedna se sumnja odnosila na blagoslove istospolnih parova. Papin je odgovor, koji deklaracija više puta navodi i kao argument i izrijekom kao poticaj za njezin nastanak, sadržavao dva dijela. »Crkva ima vrlo jasno poimanje braka: on je isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između jednoga muškarca i jedne žene, prirodno otvorena za rađanje djece. Samo se ta zajednica može nazivati ‘brakom’. To je razlog zbog kojega Crkva izbjegava svaku vrstu obreda ili sakramenta koji bi mogli proturječiti tomu uvjerenju i implicirati da se kao brak priznaje nešto što to nije.«
Ipak se napominje da se u odnosima s ljudima ne smije izgubiti pastoralna ljubav. »Obrana objektivne istine nije jedini izraz te ljubavi, nego je ona sazdana i od srdačnosti, strpljivosti, razumijevanja, nježnosti i ohrabrenja. Stoga ne možemo biti sudci koji samo niječu, odbacuju, isključuju. Zato pastoralna razboritost mora prikladno razlučiti postoje li oblici blagoslova, koji traži jedna ili više osoba, a da ne prenose neispravan pojam braka«, pojasnio je tada Papa.
Produbljuje se razumijevanje blagoslova?
Kao što je vidljivo Papa, a onda i deklaracija, premješta naglasak s objektivne grješnosti odnosa – uz tvrdnju da subjektivna grješnost može biti bitno umanjena nizom činitelja – na pitanje braka. No kako pomiriti prvi dokument s diferenciranim izričajem pape Franje te doći do zaključka da su spomenuti blagoslovi na neki način ipak mogući? Za dikasterij ključ je u naravi blagoslova – to on »produbljuje« – što odaje navedeni podnaslov. Iznoseći nauk o blagoslovima, deklaracija dolazi do zaključka da zapravo postoje njegove dvije vrste. Prva pripada »sakramentalima«. Riječ je o službeno propisanim liturgijskim blagoslovima Crkve, među kojima posebno mjesto zauzima blagoslov bračnoga para.
Bez trunka sumnje dokument kaže da takvi blagoslovi nipošto nisu mogući, dajući time izrijekom za pravo »odgovoru« kongregacije iz 2021. godine.
No blagoslov je širok pojam te se u pučkoj pobožnosti, koju dokument ističe, javlja u nizu oblika. »Različite su prigode u kojima se osobe spontano približavaju tražiti blagoslov: na hodočašćima, u svetištima, pa i na ulici kad susretnu svećenika. Primjera radi, možemo uputiti na liturgijsku knjigu ‘De benedictionibus’ (O blagoslovima) koja predviđa niz obreda blagoslova za osobe: stare, bolesne, sudionike kateheza ili molitvenoga susreta, hodočasnike, one koji kreću na put, skupine i udruženja volontera itd. (…) Nikomu se ne može zabraniti to iskazivanje hvale (Bogu) i svatko, pa i ako živi u stanjima koja nisu podložna Stvoriteljevu planu, ima pozitivnih elemenata zbog kojih može hvaliti Gospodina«, kaže se u deklaraciji. Ističe se da za blagoslove, za razliku od nekih sakramenata, nije potrebno ispitivanje moralne prikladnosti primatelja.
Za one koji »ne traže legitimaciju vlastitoga statusa«
Ključni redci u deklaraciji glase: »U obzor onoga što je rečeno smješta se mogućnost blagoslova parova u neregularnim stanjima i parova istoga spola, čijemu obliku crkvene vlasti ne smiju dati nikakvu obrednu stalnost, s ciljem da ne stvore zabunu oko blagoslova koji je svojstven sakramentu ženidbe. U tim slučajevima (neregularnima) podjeljuje se blagoslov koji ne samo da ima uzlaznu vrijednost (hvaljenje Boga), nego je ujedno zaziv blagoslova koji silazi od samoga Boga na one koji, priznajući se nedostojnima i potrebitima njegove pomoći, ne traže legitimaciju vlastitoga statusa, nego prose da sve ono istinito, dobro i ljudski vrijedno čega ima u njihovim životima i odnosima bude prožeto, izliječeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga. Ti oblici blagoslova izražavaju zaziv Bogu da podari pomoći koje dolaze od poticaja njegova Duha – koje klasična teologija naziva ‘djelatnim milostima’ – kako bi ljudski odnosi dozrijevali i rasli u vjernosti poruci evanđelja, oslobađali se od svojih nesavršenosti i krhkosti te se izražavali u dimenziji božanske ljubavi koja je uvijek veća. (…) U osnovi blagoslov daje osobama sredstvo za rast njihova pouzdanja u Boga. Zahtjev za blagoslovom izražava i hrani otvorenost transcendenciji, pobožnost, Božju blizinu u tisuću konkretnih životnih okolnosti, a to u svijetu u kojem živimo nije malo.«
Ne treba očekivati nove odgovore
Deklaracija ustraje u nijekanju svake službene uspostave i oblikovanja sličnih blagoslova. Ne može se i ne treba sve regulirati – ponavlja se misao pape Franje. Dodatno svjetlo na stvar bacaju neke završne napomene. »Ne smije se ni promicati ni predviđati neki obrednik za blagoslove parova u neregularnim stanjima, ali se ne smije ni priječiti ili zabrinjavati blizina Crkve svakoj situaciji u kojoj se preko jednostavnoga blagoslova traži Božja pomoć. U kratkoj molitvi koja može prethoditi tomu spontanomu blagoslovu zaređeni bi službenik mogao za njih tražiti mir, zdravlje, duh strpljivosti, uzajamni dijalog i pomoć, ali i Božje svjetlo i snagu kako bi mogli u potpunosti izvršiti Božju volju«, kaže se među ostalim.
Pomno čitanje deklaracije nameće pitanje govori li ona o blagoslovu para kao para ili i dalje govori o blagoslovu osoba koje su u stanju u kakvom jesu, u situaciji para. Pita li se dikasterij, koji mnogo toga ostavlja u zraku, odgovora na mnoga pitanja ne će biti. »Osim naputaka o kojima je bilo riječi, ne treba očekivati druge odgovore glede eventualnih načina da bi se uredile pojedinosti ili praktični vidovi koji se odnose na blagoslove ove vrste«, izrijekom se kaže u deklaraciji.
Ne smije biti ni daleke aluzije na bilo što nalik braku
