Katolička Crkva svoju brigu za odgoj i obrazovanje temelji na Isusovu ophođenju s učenicima – apostolima. Krist je, naime, Crkvi pokazao kako treba služiti djelom, ali i riječju. Kroz čitavu svoju povijest, a posebice na zapadu, Crkva se tako posvetila obrazovanju čovječanstva, počevši od školovanja svećenstva i otvaranja prvih sveučilišta. Poznato je da Crkva danas djeluje na svim obrazovnim razinama, od vrtića do osnovnih i srednjih škola pa sve do prvoga katoličkoga sveučilišta u Hrvatskoj. A već od svojih početaka Crkva je svoje pastire obrazovala – riječju. U srednjem su vijeku svećenici tako učili brojne jezike prevodeći antičke tekstove, što će kasnije pospješiti razvoj humanizma i renesanse.
Premda je obrazovanje stoljećima bilo pridržano bogatima ili plemenitima, Crkva je širenjem njegove dostupnosti i siromašnijim slojevima društva pružila priliku za razvoj znanja, a i književnosti i kulturi narodâ temelje su nerijetko udarile upravo knjige koje je izdavala sama. Da su crkve bile glavnim rasadištima znanja, pokazuje, primjerice, i činjenica da su do 19. stoljeća većinu obrazovnih institucija u Habsburškoj Monarhiji držali isusovci, kako piše Maja Matasović u sklopu projekta Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj.
Sve navedeno svjedoči da znanost i Crkva tijekom povijesti nisu bile odvojene stvarnosti. Vjera i razum, kao što nas uči Katekizam Katoličke Crkve, i ne mogu se razdvajati: »Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravoga neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito [može] ikada proturječiti istinitomu. Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se doista obavlja znanstveno i prema ćudorednim načelima, nikad ne će stvarno protiviti vjeri jer profane stvari i stvari vjere imaju izvor u istom Bogu. Štoviše, onaj koji ponizna i ustrajna duha nastoji istražiti tajnu stvarî, vođen je – a da toga nije ni svjestan – takoreći rukom Boga, koji time što uzdržava sva bića čini da budu to što jesu.«
Alojzije Hoblaj svoj rad »Crkva i školstvo – Religiozna dimenzija kao sukonstitutivni element odgoja i obrazovanja« zaključio je tumačenjem kršćanskoga vrjednovanja znanja: »U središte razmišljanja Crkva uvijek stavlja osobu kao neupitnu vrijednost prema kojoj treba usmjeriti svaku ljudsku aktivnost. Škola, odgoj i obrazovanje moraju se obazirati na tu pretpostavku kako bi promicali cjeloviti razvoj čovjeka u vidu cjelovitoga ostvarenja njegova poziva.«
Međunarodni dan obrazovanja širom se svijeta slavi 24. siječnja, a odluku su o proslavi toga dana 2018. donijeli Ujedinjeni narodi. Obrazovanje je bitno za pojedinca, za njegovu okolinu, ali i za cijelo društvo. Naime, razvoj obrazovanja može pridonijeti miru i razvoju gospodarstva, ali i boljemu shvaćanju ljudskih vrijednosti i borbi protiv diskriminacije. A osim što snažno utječe na čovjeka i njegove odnose s drugima, obrazovanje također otvara put prema višoj razini svekolike, pa i medijske pismenosti, koja svakim danom postaje sve važnija. Pravo na obrazovanje jedno je od temeljnih ljudskih prava, ali dostupnost obrazovanja diljem svijeta nije svagdje jednaka. Iako se od 2000. godine primjećuje porast broja obrazovanih osoba, stvaranje boljega i dostupnijega obrazovanja ostaje jednim od gorućih problema današnjice.
Motuproprijem »Aperuit illis« (u prijevodu »Otvori im oči«) papa Franjo 30. je rujna 2019. odredio da će svaka treća nedjelja kroz godinu biti posvećena širenju i slavljenju Božje riječi. Ispravnim vrjednovanjem Božje riječi pridonosi se miru u sebi i u drugima, a njezino širenje podsjeća i na ulogu obrazovanja u »širenju« svjetonazora i otvaranju prostora razvoju, što pridonosi boljitku osoba, zajednica i cijeloga društva. Stoga je Opća skupština Ujedinjenih naroda 2018. godine proglasila 25. siječnja Međunarodnim danom obrazovanja. Čitanjem i učenjem čovjek dozrijeva u odgovorna građanina, kao što i čitanjem i tumačenjem Svetoga pisma vjernici postaju zreli kršćani odgovorni za rast u svojoj duhovnosti.
Dokument kojim je objavljena odluka o slavljenju Nedjelje Božje riječi započinje navodom teksta Lukina evanđelja: »Tada im otvori pamet da razumiju Pisma«, a objavljen je na liturgijski spomen svetoga biblijskoga prevoditelja Jeronima, poznata po izreci: »Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista.«
Čitanje Svetoga pisma doista bi trebalo biti temelj života kršćanina i djelovanja Crkve jer ono donosi najbistriju sliku Boga. Čitanjem Božje riječi čovjek daje važnije mjesto nasljedovanju Krista, a oslobađa se sebičnih interesa koji su mu u ovozemaljskom svijetu često nametnuti.
Također, Biblija kao knjiga Božja sve vjernike sabire u cjelinu. Čovjeku je, naime, osim zadovoljavanja osnovnih potreba za opstanak nužno razmjenjivanje misli s ljudima, a veliku i zanemarenu vrijednost riječi očituje i sama riječ Božja, koja je ujedno najbolji smjerokaz ljudima. Stoga kršćani osim čitanja i razmatranja Božje riječi s njom nastoje i usklađivati svoj život, usmjeravajući ga tako prema miru s drugima i samima sobom.
Na Nedjelju Božje riječi i ove će godine naglasak biti na evanđeoskom tekstu koji govori o Isusovu postupku u sinagogi u Nazaretu, gdje je istupio pred zajednicu i aktivno se uključio u bogoslužje. Taj je najočitiji primjer Kristova odnosa prema Božjoj riječi poziv vjernicima da preuzmu djelatnu ulogu u misnom slavlju i budu čitači Božje riječi. Slično tomu, Međunarodni je dan obrazovanja podsjetnik i na brojne osobe u svijetu kojima je danas onemogućeno sudjelovanje u obrazovanju.
Razumijevanje Biblije ovisi o čovjekovoj volji da ono što čita i doživi; da riječ dopre do njegova srca, kamo i znanje dopire tek učenjem. Upravo to je skrivena poveznica Međunarodnoga dana obrazovanja i Nedjelje Božje riječi. Kao što je čitanje i razmatranje Svetoga pisma ključno u razvoju duhovnosti osobe, tako je i stjecanje novih znanja obrazovanjem ključno za njezin cjeloviti razvoj. Duhovnost ipak nije puki dio te cjeline: ona je njezin temelj.
Priredili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić