Već je pomalo zaboravljena činjenica da je, nakon što je 1774. objavljen roman »Patnje mladoga Werthera« J. W. von Goethea koji završava samoubojstvom glavnoga lika, uslijedio val samoubojstava mladih njemačkih intelektualaca koji su se poistovjetili s Wertherom. Riječ je o fenomenu poznatu kao »oponašano samoubojstvo« ili »Wertherov efekt« kojemu su skloniji mladi i stariji ljudi: kada mediji ili škole prikazuju samoubojstvo u pozitivnom svjetlu, stvara se socijalni kontagij (zaraza) zbog kojega će više osoba pokušati učiniti suicid na isti način kao u predlošku. I Svjetska zdravstvena organizacija imala je na umu društvenu klimu kada je 2018. dala preporuku da se o samoubojstvu ne govori kao o »uspješnom« jer to implicira da je ono rješenje problema, stvarajući pritom pozitivnu sliku o njemu.
Obrazac kao i za pobačaj
Nedavno započeta rasprava u Mađarskoj skrenula je pozornost na potpomognuto samoubojstvo. Daniel Karsai, 47-godišnji odvjetnik koji boluje od amiotrofične lateralne skleroze (ALS), odnosno progresivne neurodegenerativne bolesti sa smrtnim ishodom za nekoliko godina, podigao je tužbu protiv Mađarske na Europskom sudu za ljudska prava kojom traži legalizaciju potpomognutoga samoubojstva.
Naime, prema mađarskom zakonu, pomoći nekomu da se ubije nije dopušteno, sve i ako se to provede u nekoj drugoj državi.
Potpomognuto samoubojstvo nije isto što i eutanazija. Kod eutanazije na zahtjev osobu koja ju je zatražila usmrćuje netko drugi, a potpomognuto samoubojstvo podrazumijeva da se čovjek usmrti sam, sredstvom koji mu je pripremio netko drugi, najčešće liječnik. Eutanazija može biti na zahtjev (ako ju je osoba zatražila), dobrovoljna (ako je osoba dala pristanak) ili nedobrovoljna (ako osoba nije dala pristanak). Iako potpomognuto samoubojstvo u većini zemalja nije dopušteno, odnedavno među ekonomski razvijenim zemljama Zapada bukte kampanje za legalizaciju eutanazije i medicinski potpomognutoga samoubojstva koje se nerijetko pozivaju na tzv. »pravo na dostojanstvenu smrt«. Pritom je priča o eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu slijedila isti obrazac kao i priča o pobačaju; čin koji se isprva smatrao krajnje nepoželjnim opravdavao se teškim, bolnim i nepodnošljivim stanjem, a za nekoliko desetljeća prometnuo se u nešto prihvatljivo u svim okolnostima psihološkoga stresa, kada god netko za njim izrazi želju.
Kamo su nestali temeljni principi medicine?
Najčešće opravdanje eutanazije i potpomognutoga samoubojstva dva su principa: dostojanstvo i autonomija, a »ubojstvo iz milosrđa« povezuje se sa suosjećanjem. Pravo na život, kako smatra filozof Peter Singer, uključuje pravo da se toga prava čovjek odrekne, no takvo razmišljanje krije klizavu kosinu apsurda u koji je industrija smrti već upala. Naime, teza da je preuranjena smrt olakšanje patnje i boli unesrećenoj osobi neuvjerljiva je kada se zna da današnja medicina može u potpunosti ukloniti bol, primjerice dubokom sedacijom. Psihičke bolesti i teškoće promjenjiva su stanja i nemoguće je utvrditi da je volja osobe u depresiji autonomna volja, što dokazuje i slučaj 24-godišnje Belgijanke Emily koja je, suočavajući se s depresijom, zatražila eutanaziju i potom odustala od nje. K tomu, navodno pravo čovjeka da prekine svoj život nije samo neutemeljeno, nego je i neodrživo ako implicira obvezu drugih da ubiju ljudsko biće ili mu pomognu da se ubije.
U zemljama gdje se legalno provodi eutanazija, primjerice u američkoj saveznoj državi Oregonu, 2011. godine utvrđeno je da trećini pacijenata nije ublažena bol. Od ozakonjenja eutanazije u Nizozemskoj 2002. godine pa do 2007. broj eutanazija nije prelazio 2000 godišnje, no do 2022. broj zahtjeva za njom porastao je do gotovo 9000. Neizlječiva bolest sa snažnom bolju bila je razlog za zahtjev u 58 posto slučajeva, a porast zahtjeva onih koji nisu bolesni zapremio je ostali postotak. U 2022. u Nizozemskoj je eutanazirano 115 ljudi sa psihičkim poremećajem i 288 s demencijom. Pritom se zaboravlja da su osim autonomije, neškodljivost, dobročinstvo i pravednost temeljni principi medicine. Ako život nije temeljna vrijednost i ako zaštita zdravlja i spašavanje života nije svrha medicine, medicina se »pod određenim okolnostima« vrlo lako pretvara u stratište svih koji su krhki, ranjivi, »beskorisni« i koji ne vide vrijednost svojega života ili je ne vide drugi.
Zloporabe procedure
Uloga države kao velikoga pružatelja usluge samoubojstva ili ubojstva na zahtjev apsurdna je; temeljna je uloga države štititi prirodno pravo na život građana. Dostupnost eutanazije otvorila je prostor i brojnim zlouporabama »procedure«. Tako je Raphael-Cohen Almagor 2013. godine objavio podatke prema kojima u Belgiji nije poštovana zakonska procedura: smrtonosne supstance davane su pacijentima koji nisu izrazili želju da umru (82 posto), a u više od 20 posto slučajeva konzultanti uključeni u procjenu stanja pacijenta nisu procijenili da je riječ o nepodnošljivoj boli. Šezdeset posto liječnika smatralo je da su oni kompetentni odlučiti.
»Stvorili smo besplatni vodič za liječnike koji su voljni ubijati. Ako Vaš život nema kvalitete, imamo rješenje za to! Ako želite, možemo Vam dati smrtonosnu injekciju«, rekao je ironično Tom Mortier, sin Godelieve de Troyer, eutanazirane 2012. zbog »neizlječive depresije«. Troyerin liječnik odlučio je s još trojicom liječnika da je eutanazija u najboljem interesu 67-godišnje žene, a njezina sina i kćer nitko nije obavijestio o tome. Mortier je tužio Belgiju na Europskom sudu za ljudska prava i dobio tužbu; sud je presudio da je država prekršila pravo na život pokojne. Mortier je u intervjuu za »The Life Institute« posvjedočio da je u školi njegove osmogodišnje kćeri distribuirana brošura koja promiče eutanaziju, za koju je nastavnica etike rekla da je namijenjen roditeljima, a ne djeci. »Nazvao sam to indoktrinacijom. Mislim da je to bolesno«, prokomentirao je Mortier.
Iščekuje se presuda
Istina koja je pritom skrivena jednostavna je i na njoj počiva cjelokupno učenje o ljudskim pravima: dostojanstvo svakoga ljudskoga života neotuđivo je, neovisno o kvaliteti života i okolnostima. Patnja ne oduzima vrijednost ljudskomu životu. Život treba čuvati i štititi, a ne promicati smrt kao rješenje. Život je Božji dar, a patnja može imati smisla. Upravo zato postoji temeljno, međunarodno priznato pravo na život, a ne postoji »pravo na smrt«. Pomoći nekomu da si oduzme život poricanje je tih temeljnih istina i bacanje nepovrjedivosti života u Pandorinu kutiju industrije smrti.
»Situacija s mađarskim odvjetnikom Karsaijem zahtijeva naše najveće suosjećanje, ali ne možemo napustiti zaštitu temeljnih ljudskih prava«, zaključio je Jean-Paul Van De Walle, pravni savjetnik organizacije ADF International, koja je sudjelovala u raspravi na Sudu u Strasbourgu 28. studenoga prošle godine. Dok se presuda iščekuje, vrijedno je prisjetiti se Wertherova lika; njegovo je romantično knjiško samoubojstvo umjesto potpunom kontrolom nad vlastitim životom i smrću rezultiralo smrću živih izvanknjiževnih osoba koje su poželjele učiniti isto.
Država ne daje novac za skrb, nego ga radije usmjerava za potpomognuto samoubojstvo
