Entuzijazam, oduševljenost, ustrajnost – sve je to dovelo do deset godina molitvene kampanje za zaustavljanje pobačaja »40 dana za život« koja će na Pepelnicu ove godine po 21. put započeti ispred hrvatskih bolnica i domova zdravlja. Sto i pedeset spašenih života djece od smrti pobačajem čija imena i prezimena znaju, smanjenje broja pobačaja u bolnicama za trajanja molitvenih kampanja za 20 do 50 posto, sve više medicinskoga osoblja koje se poziva na priziv savjesti, materijalna pomoć obiteljima, promjena svijesti o nepovrjedivosti i dostojanstvu svakoga ljudskoga života – neki su od plodova inicijative koja će ove godine započeti 14. veljače u 36 hrvatskih gradova. Hrvatski su molitelji proširili inicijativu »40 dana za život« i u Njemačku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, a hrvatskim iskustvima nadahnjivali su se i Rumunji i Kolumbijci.
Potaknuli i posvajanje
Sve smo to doznali od predsjednika udruge »Hrvatska za život« Ante Čaljkušića, 37-godišnjega gorljivoga zagovornika života, po struci vjeroučitelja, oca četvero djece, kojega je do odluke o pokretanju inicijative »40 dana za život« doveo intenzivan vjernički molitveni život.
Ante Čaljkušić: »Znamo za 150 spašenih dječjih života, to je nekoliko razreda djece. Ta naša djeca sada obogaćuju vrtiće, škole, čitavo hrvatsko društvo i Crkvu. Bog mi je kroz pro-life djelovanje dao milost da ljubim tuđu djecu kao što ljubim vlastitu«»Znamo za 150 spašenih dječjih života, to je nekoliko razreda djece. Ta naša djeca sada obogaćuju vrtiće, škole, čitavo hrvatsko društvo i Crkvu. Primjerice Leona pohađa vrtić, a Vito i Petra su u drugom razredu osnovne škole. Bog mi je kroz pro-life djelovanje dao milost da ljubim tuđu djecu kao što ljubim vlastitu. Emocije su mi možda bile i snažnije kada sam u rukama držao spašenu djecu od pobačaja nego svoju na porodu. Ne zato što svoju manje volim, nego jer znam što je s tom djecom moglo biti, što se moglo dogoditi, i osjećam ih kao svoje«, kaže Čaljkušić o inicijativi koja je u Hrvatsku došla 2014. godine zahvaljujući njemu, ali i Petri Milković. Sve je počelo pred KBC-om »Sestre milosrdnice« na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, mjestu gdje se danas osamdeset dana u godini (u korizmenoj i jesenskoj kampanji) moli 24 sata – i danju i noću.
»Kada smo počinjali s inicijativom, imali smo cilj zaustaviti zlo pobačaja u hrvatskom narodu. Bio sam svjestan da će ljudi pozitivno reagirati i da će se inicijativa proširiti po cijeloj Hrvatskoj. No nisam znao da će se dogoditi tolike stvari u životu pojedinaca. Primjerice znamo za supružnike koji su moleći za život pred bolnicom i sami bili ohrabreni za još jedno dijete u obitelji, znamo za djevojku i mladića koji su se upoznali na molitvi i sklopili su brak. No nisam očekivao da će se potaknuti našim kampanjama ljudi odlučiti na udomljavanje i posvajanje djece. Nisam znao da ćemo iz inicijative razviti programe za iscjeljenje rana pobačaja u žena i muškaraca. Nisam znao da ćemo pokrenuti časopis ‘Pohod’. Nisam znao da će se iz inicijative pokrenuti centri za život u sedam hrvatskih gradova«, spominje Čaljkušić samo neke od aktivnosti koje su se razgranale u različitim smjerovima djelovanjem udruge »Hrvatska za život«.
Od ismijavanja do ignoriranja
Ustrajnost i goruća ljubav za nerođene; samo su time iz »40 dana za život« uspjeli u posljednjih deset godina izgraditi ono do čega su danas došli. Tisuće su u proteklim kampanjama sudjelovale u miroljubivim bdjenjima pred bolnicama, ali i molile i postile. U posljednjoj jesenskoj kampanji bilo je uključeno oko 2100 molitelja na 36 mjesta bdjenja diljem Hrvatske. Od ismijavanja i medijskih napada pa do ignoriranja – takav su put prošli molitelji pred bolnicama, ali mnogobrojni nisu odustali davati svoj glas za nerođene i ustrajati u molitvi kako bi se zaustavilo zlo pobačaja.
»Odmah smo od početka bili pripremljeni za moguće napade, ali svjesni smo da svaku porugu, zlo i laž protiv nas dajemo Gospodinu na hvalu i slavu. Ne osuđujemo te ljude. Nismo nikada pisali demantije, nismo organizirali konferencije za novinare da bismo se opravdavali, nismo odgovarali istom mjerom onima koji su dizali tužbe protiv nas ili nas prijavljivali policiji, jer znamo da to nema smisla. Naše je djelovanje transparentno, autentično i miroljubivo. I mene samoga ovaj angažman za život toliko je promijenio jer me dodatno naučio kako ljubiti, kako se žrtvovati.
Primjerice, oduševili su me primjeri moliteljice Branke koja je uzela 30 dana godišnjega odmora ili molitelja Krunoslava koji je uzeo 40 dana neplaćenoga dopusta kako bi molili pred bolnicama. Oni su dali sebe do kraja za nerođene, u vrijeme kada su se mogli odmarati«, kaže Čaljkušić.
Prvi i posljednji znak
Pojašnjavajući zašto inicijativa organizira molitve pred bolnicama, kaže da su molitelji živa prisutnost Boga, snažno svjedočanstvo. I dok postoje primjeri kako letci i plakati – koji se mogu zgužvati i baciti u smeće – spašavaju živote, koliko li je veća vrijednost žive osobe pred bolnicama, napominje naš sugovornik.
»Miroljubivim bdjenjem pred bolnicama i domovima zdravlja svjedočimo Krista, naši su molitelji često posljednji znak nade za one koji dolaze pobaciti i prvi znak Božjega milosrđa za one koji su učinili pobačaj te sada traže oprost. Znamo da naša prisutnost pred bolnicama utječe na mnoge jer kraj bolnica prolaze desetci tisuća ljudi. Onuda prolaze i oni koji će se možda jednoga dana naći u za njih neplaniranoj trudnoći, ali će se sjetiti molitelja, poput majke Laure koja nas je ismijavala, a potom je nakon tri godine neplanirano zatrudnjela, dogovorila termin za pobačaj, no dan prije obratila nam se za pomoć. Treba znati da su se kroz povijest društvene promjene događale na ulicama, u javnosti; naš dolazak u javnost i molitva ima uporište i u povijesti Crkve jer su javne molitve uvijek bile tradicija Crkve, a i sam Isus je djelovao na ulicama, slao učenike i apostole na raskrižje putova«, napominje Čaljkušić, koji je kao osnovnoškolac prvu poruku o važnosti zagovaranja za život primio preko plakata u vjeronaučnoj učionici u školi Dragutina Tadijanovića, gdje je uz sliku malenoga djeteta stajalo: »I ja sam bila mala nerođena beba.«
Probijali zid šutnje
Govoreći što se sve u posljednjih deset godina – od prve molitvene kampanje »40 dana za život« – promijenilo u zagovaranju za život, naš sugovornik ističe da je najprije trebalo intenzivno evangelizirati same vjernike jer je mnogo osoba ranjenih pobačajem. »Nema obitelji u Hrvatskoj koja na neki način – izravno ili neizravno – nije povezana s pobačajem. Tu smo morali prvo probijati zid koji se stvorio da se ta tema uopće spominje i u Crkvi. Nadalje, ta se tema proširila i u političkim krugovima, mi smo neizravno utjecali da se o pobačaju govori sve češće i u predizbornim kampanjama i u svakodnevnom političkom govoru, posebice kada je riječ o demografskoj slici Hrvatske. Javljali su nam se pojedini političari koji su promijenili mišljenje o našem djelovanju i pobačaju, postali su za život ili više za život nego ranije«, poručio je predsjednik udruge »Hrvatska za život« Ante Čaljkušić.
Kako je inicijativa došla u Hrvatsku?
