»Poljska bolnica koja se skrbi više o onima koji pate nego o vlastitom probitku, koja preuzima rizik novosti da bi bila vjernija evanđelju.« Jedva da ima onih koji ne znaju da upravo takvu, »bolničku« Crkvu sanja sveti otac Franjo. No mnogo je onih koji se s pravom pitaju kako doista izgleda ostvarenje toga sna – istinska skrb o patnicima i ispravan rizik novosti. Možda je neobično, ali posve je logično da se djelić odgovora na to pitanje može pronaći u bolnici – točnije u jednoj od triju zagrebačkih bolničkih župa.
Župa sv. Barbare u srcu Kliničkoga bolničkoga centra Zagreb nije, naime, samo duhovno utočište tisućama bolesnika i njihovih zdravstvenih skrbitelja, nego i primjer otvorenosti i blizine bez kojih Crkva ne može ozdravljati bolesti današnjega svijeta. A uoči Svjetskoga dana bolesnika župnik Zdenko Perija i njegovi suradnici otkrili su nam i zašto župa bez župljana ni u jednom trenutku nije – prazna.
Služenje koje »ulazi pod kožu«
»Malo je koja župa živa poput naše jer ovdje je svaki dan na bolničkom krevetu novi pacijent. On se nada izlječenju, njegovi se liječnici skrbe o zdravlju – a na nama je ostalo«, napominje župnik, koji je u gotovo tri desetljeća službe na zagrebačkom Rebru pohodio nevjerojatnih 86 000 bolesnika. Množina u kojoj sve vrijeme govori nije slučajna. »Osobito u posljednje vrijeme otkako sam izgubio nogu posvetio sam se samo sakramentima, a sve drugo prepustio sam suradnicima.«
Župnikovi bliski suradnici navode da to »drugo« ne obuhvaća tek brigu o potrebama župne kuće i izdavanje župnih dokumenata; Antun Filić u danu zna prijeći i pedesetak kilometara prevozeći bolesnike od kolodvora do župnoga prenoćišta, u kojem nerijetko »dežura« Slavenko Čoko. Čime objasniti takvu posvećenost? »Zavoli se to, uđe pod kožu. A kako? Dadne Bog. Tako se jedino i može«, tvrdi župnik Perija.
Da je križ samo patnja, ne bi bio u svakoj sobi
Životne priče dvojice župnikovih pomagača tu će tvrdnju i potkrijepiti. »Prije jedanaest godina na Rebru mi je od tumora mozga umrla supruga. Nakon toga nisam znao ni što bih ni kamo bih. A u crkvi sv. Barbare dobio sam usmjerenje.
Otada sam tu i ujutro i popodne, gotovo svaki dan na misi, kada god zatreba«, prisjeća se Antun Filić, obrtnik koji je posljednje godine svojega radnoga vijeka odlučio posvetiti župi sv. Barbare namjesto svoje župe na Dubravi. »Ljudi koji k nama dolaze tu su zbog svojega križa. Ali križ uz ljubav nije patnja. Da jest, ne bismo ga držali u svakoj sobi.« S tim će se riječima složiti i Slavenko Čoko, umirovljeni časnik Hrvatske vojske. »Mnogo je mojih ratnih kolega ostalo zarobljeno u prošlim vremenima, ali ja to nisam htio. Ovdje se osjećam potrebnim i korisnim te mogu svaku večer mirno zaspati znajući da sam učinio nešto dobro. To čovjeka liječi«, priznaje.
Bog je čovjeku bliže u bolesti i smrti
Redoviti život »ljekovite« župe i bolje će od žamora vazda otvorene crkve dočarati zvukovi koji se u župnom uredu čuju tijekom cijeloga našega razgovora: lupa vrata, zvonjava mobitela, šištanje štednjaka… »Vrata ureda otvorena su cijeli dan jer netko uvijek treba razgovor. Katkad im treba duhovna utjeha, katkad informacija o njihovim najmilijima, katkad mjesto gdje se mogu okrijepiti i pojadati. Dnevno se zatvorim samo na sat vremena popodne kako bih na večernjem obilasku mogao bolje slušati ljude. No mira ima samo kad isključim mobitel. Dolazim na svaki hitni prijam i kada god nekomu od bolesnika pozli. Često se u takvim trenutcima sjetim riječi Zdravomarije: ‘sada i na času smrti naše’. Baš je u takvim trenutcima Bog blizu«, pripovijeda župnik Perija.
Neopisiva radost u potvrdi o krštenju
Božja se blizina zbog blizine bolesti i smrti jače ćuti na misnim slavljima koja kroz tjedan okupljaju tridesetak, a nedjeljom i stotinjak vjernika. No nije rijetkost da se ona u župi sv. Barbare očituje i na izvanredan način. »Kada smo prije nekoliko godina pohodili zagrebačku crkvu Majke Božje Lurdske, susreli smo ženu koja nam je ispričala da joj je kći ozdravila od tumora na mozgu nakon što je župnik s njom molio u crkvi«, svjedoči Antun Filić. A i Slavenko Čoko zna za ozdravljenja djece nakon krštenja ili bolesničkoga pomazanja. »Mnogi ljudi ovamo dolaze umrijeti i to svakoga mora dirnuti, bez obzira na čvrstoću. Katkad je od te spoznaje teško i hodati, osobito kada je riječ o djeci. No zato i nema toga što može opisati našu radost kada roditelji dođu u župni ured po potvrdu o krštenju djeteta za prvu pričest«, povjerava nam sugovornik.
Više od prenoćišta
Da podatak o 43 000 osoba koje su u pratnji svojih bolesnika tijekom 19 godina našle prenoćište uz crkvu sv. Barbare nije samo broj, posvjedočila nam je Amalija Kranjčec. Mladu majku iz Čakovca zatekli smo dan prije odlaska iz prenoćišta u kojem je provela dva mjeseca radi blizine bolesnoj kćeri. »Prije nego što smo doznali za ‘Milosrdnoga samaritanca’ četiri i pol mjeseca svakodnevno smo se vozili iz Čakovca u Zagreb. Kada smo se javili župniku, odmah nas je primio, a kći je potom i krstio. Ovo nije samo prenoćište, nego i mjesto gdje čovjek može susresti osobe u sličnoj situaciji i osjetiti da u svojoj nevolji nije bespomoćan.«
»Mjesto utjehe usred patnje«, opisat će crkvu sv. Barbare s. Margarita Marija Kovačević, redovnica koja radi na pedijatrijskom odjelu KBC-a Zagreb. Jedna od šest milosrdnih sestara svetoga Križa – koje su u župi prisutne od njezina osnutka – ističe da duhovnu utjehu ovdje traže i patnici, ali i njihovi liječnici. »Roditelji bolesne djece katkad lakše prihvate pomoć od nas redovnica nego od drugih medicinskih sestara. A i liječnicima za operacijskim stolom svakodnevno treba navještaj vjere«, zaključuje.Kako je u pet soba stalo četrdeset tisuća ljudi
Nizu osobitosti najveće hrvatske bolničke župe pripada i činjenica da se unatoč izostanku stalnih župljana u župi godišnje krsti pedesetak djece. Razlog nije tek brojnost malenih bolničkih pacijenata, nego i povezanost njihovih roditelja sa župom koja im besplatno nudi smještaj u prenoćištu »Milosrdni samaritanac«. »Sve je počelo u trenutku kada sam 2004. nedaleko od bolnice opazio rodilju koja je spavala u automobilu kako bi mogla biti blizu svojemu bolesnomu djetetu. Tada smo dobrotom Kolpinga, Katoličkoga društva djetića, izgradili prenoćište koje je od 2005. u samo pet soba ugostilo 43 000 ljudi.« Za smještaj u Kolpingovu prenoćištu nije presudna ni vjera ni nacija, napominje župni suradnik Filić. »Javljali su nam se i muslimani i pravoslavci, ljudi iz BiH i iz Crne Gore – katkad i u trostruko većem broju nego što smo ih mogli primiti. U takvim situacijama otvarali smo im vrata svojih kuća. Nitko ne smije ostati na cesti.«
Što ne donese zahvalnost, priskrbit će providnost
Uz to što je smještaj u »Milosrdnom samaritancu« besplatan, on je i neprocjenjiv, smatra Marino Vinković iz Lacića, koji ondje boravi posljednjih nekoliko tjedana. »Otkako nam je sin obolio, život nam se potpuno preokrenuo.
Župni suradnik Antonio Miličević: »Kada čovjek iskusi pomoć u svojim teškoćama, poželi pomoći drugima u potrebi«Supruga i ja čitav se dan izmjenjujemo uz njega u bolnici. Ništa ne može platiti mogućnost da u dvije minute dođemo do njegove sobe.« Župni suradnik Čoko, koji bdije nad prenoćištem, poznaje i njegovu »terapijsku« ulogu. »U hotelskoj sobi čovjek je sam, a ovdje često susretne ljude koji ga mogu razumjeti. A sjećam se i kada je jedno dijete, koje je zbog kemoterapije vrlo slabo jelo, nakon jednoga ciklusa poželjelo piletinu. Ima li veće sreće nego moći ispuniti želju bolesniku?«
Zahvalnost korisnika dijelom je uzrok opremljenosti prenoćišta osnovnim potrepštinama. No za drugi dio brine se – providnost. »U župi se ne skuplja milostinja niti se naplaćuju intencije. Uzdržavamo se samo pomoću dobročinitelja i prijatelja«, navodi župnik Perija.
»A tko danas nije bolestan?«
Upravo bi se prijateljstvu najbolje mogao prispodobiti odnos koji župa sv. Barbare gaji prema osoblju KBC-a Zagreb. No nije riječ tek o prihvaćanju izraženu župnom nagradom za herojsko svjedočanstvo vjere u bolnicama, koju je 2020. primila hrabra liječnica Ivona Vučić. Naime, upravo se na Svjetski dan bolesnika – najveću župnu proslavu uz blagdan sv. Barbare i blagdan sv. Kvirina, dan posvete crkve – za zdravstvene djelatnike slavi posebna misa na kraju prve smjene, a dežurne za veće blagdane nakon euharistijske okrjepe dočeka i bogata trpeza. Da se liječnici i medicinske sestre u bolničkoj crkvi osjećaju dobrodošlo, dokazuje i činjenica da su neki upravo ondje sklopili brak.
No u žarištu župe koju je 1942. osnovao patnik bl. Alojzije Stepinac ipak su bolesnici, koji svoju zahvalnost izražavaju na godišnjim župnim hodočašćima u Lurd. »A tko danas nije bolestan?« reći će kroz smijeh župnik, upozoravajući da vlastitim snagama ne bi mogao ostvariti ništa od navedenoga. »Otvorenost svima, opipljiva pomoć, oslonac u suradnicima – to je jedini način na koji možemo preživjeti.« Dodali bismo tek: ne samo u zagrebačkoj crkvi zaštitnice umirućih, nego i u čitavoj živoj Crkvi.
Bolnička župa svete Barbare u sklopu KBC-a Zagreb
