»Zemlja anđela«, kaže se podrugljivo za državu kojom haraju zločinci. Ta »anđeoska« poruga kao da je ponikla na biblijskom tlu. Premda je, naime, silazak anđela s neba na zemlju za Jakova biljegom blizine Gospodnje, a za Isusa dokazom dolaska Sina, apostol Juda zna da dusi što bez naloga Duha ostaviše »svoje prebivalište« nose tek mrak i okove. I dok se oko pada anđela s »gore Siona« Izaija i Ezekiel slažu s Petrom i Ivanom, pa i samim Kristom, o zemaljskom sletištu zloduhâ jedva da ima suglasja. Pisac Otkrivenja Sotoninom prijestolnicom na početku naziva grčki Pergam, no pred kraj nazire da je »nastambom svih duhova nečistih« Babilon. Ipak, on ne dvoji da se mjesto gdje od đavolske mržnje stradavaju i Gospodin i njegovi sljedbenici »duhovno zove« – Egipat: zemlja bludničkih kumira, nametničkih bogova i preplašenih idola. Možda je zato arkanđeo Rafael baš u Gornjem Egiptu okovao Sarina zloduhoga mučitelja Asmodeja.
Geografsku osobitost jedinoga potpunoga starozavjetnoga egzorcizma moguće je pripisati i drugim providonosnim motivima; no samo bi Providnost mogla opisati zašto se za motiv jedine biblijske anđeoske otkletve osmjelio tek jedan slikar.
Svakidašnjica u zemlji istinskih anđela
Prikazujući uljem na platnu kako »Sveti Rafael arkanđeo nadvladava zloduha«, Giovanni Lanfranco ipak nije dao bjelodana znaka da čini štogod drukčije od suvremenih mu uzora – Ludovica Carracija i Antonija da Correggia. Papinski miljenik među prvacima talijanskoga baroka svojemu je Rafaelu tako povjerio oporu izravnost stava nalik Carracijevu Mihaelu, ovijajući ga istodobno hirovitom podatnošću ruha kao Correggio arkanđela Gabrijela. Ako i jest eklektičan, slikarov »naturalizam prožet elegancijom i gracioznošću« nadilazi pokornu kopiju ili lakomislen kolaž. Arkanđeo zloduha i ne dotiče, a ipak ga drži pri zemlji; nebeski je tamničar za uznika zauzlan, no iz pozadine izranja posve slobodan.
Kako drugo nego posvemašnjom slobodom okrstiti stav kojim je, zdrobljenih gležnjeva i razderanih leđa, dominikanac Franjo Fernández de Capillas opisao svoje uzništvo u kineskoj tamnici: »Bisere koje sam ovih dana ovdje pronašao nije uvijek lako naći?« Je li španjolski svetac – ovjenčan mučeničkom krunom 1648., godinu nakon Lanfrancove smrti – biserima prozvao zatvorenike kojima je vjeru omilio radosnom staloženošću ili patnje koje je pretekao vršeći sav umni rad na koljenima, nije bjelodano. No zna se da je kineski prvomučenik – uhićen zbog smjela bolesničkoga pomazanja – optužbe za uhođenje, pobunu, čaranje i bezboštvo prizemljio elegancijom i gracioznošću: »Nisam imao nikakva doma doli svijeta, nikakve postelje doli tla, nikakva prismoka doli onoga što bi mi Providnost slala od dana do dana, i nikakva cilja doli da djelujem i trpim poradi slave Isusa Krista.« Tako izgleda svakidašnjica u zemlji istinskih anđela.
