Biblija u svojoj velikoj riznici simbola i slika čuva i – pustinju. Koristeći se slikom pustinje, biblijski pisci svojim čitateljima žele prenijeti određenu poruku, poruku koja smjera na opis naravi dolaska do intimnoga zajedništva s Bogom. Naime, žudi li čovjek istinski za otkrićem Boga, neizbježno će morati u pustinju. I gotovo da nema ozbiljnijega duhovnoga pisca koji se s time ne će složiti.
Svi odreda spomenut će pustinju kao mjesto ili stanje u kojem čovjek ulazi u istinsko iskustvo odnosa s Bogom. Osjeća tada da je Bog živ i da mu se može izručiti život. Zapanjujuća je to činjenica jer pustinja nije mjesto za kojim bi žudio suvremeni čovjek opterećen svijetom i njegovom dinamikom. I možda baš zato Katolička Crkva – svjesna istine o čovjeku – svake godine pred vjernike stavlja vrijeme korizme. Vrijeme je to u kojem će čovjek biti pozvan na boravak u pustinji, odnosno na traganje za što osobnijim susretom s Bogom.
U pustinji prestaju biti važni drugi ljudi
Evanđelje prve korizmene nedjelje iz navedenih razloga prikazuje samoga Krista kao čovjeka pustinje. No ne samo to: evanđelist ističe da Krist u pustinju odlazi ponukan Duhom. Duh je onaj koji ga goni u pustinju. Čini se da evanđelist želi prije svega podcrtati da je pustinja u biblijskom tekstu s jedne strane pustinja u pravom smislu riječi, a s druge je strane simbol – prikaz duhovnoga svijeta borbe koju prolazi svaki čovjek, pa i sam Bogočovjek Isus Krist. Jer u pustinji prestaju biti važni drugi ljudi i to koliko su oni zli ili dobri, a u središte dolazi pojedinac i njegova zloba i dobrota; zlo i dobro koje tada u snazi duha započinju borbu. Zato nas ne treba začuditi što istinska i ozbiljna duhovnost uvijek počiva na govoru o pustinji te borbi koju čovjek vodi u svojoj nutrini.
Pustinja je odraz duhovne borbe
Borba o kojoj je riječ ponajprije je borba s vlastitim strastima i negativnostima, s činjenicom da je čovjek stalno onaj koji optužuje druge, ali i sebe zbog života koji živi. To je također naznačeno upozorenjem da je onaj s kime se Krist bori u pustinji upravo Sotona. Naime, Sotona je riječ koja dolazi iz hebrejskoga jezika, a smisao joj upućuje na tužitelja na sudu. Dovoljno je prisjetiti se Knjige o Jobu, gdje je Satan onaj koji zapodijeva bitku s Jobom: bitku koja je orijentirana prije svega na (ne)prihvaćanje Jobova životnoga stanja.
Onaj koji ga mora prihvatiti i u poniznosti živjeti ponajprije je sam Job te se kroz cjelokupnu knjigu prikazuje njegova turbulentna i mučna borba sa samim sobom i pojašnjavanjem stanjâ u koja je zapao. I dok se hrva sa sobom, Job ustvari dolazi do iskustva Boga i toga tko je Bog.
Na sličan način kao i Job, u evanđeoskom ulomku ove nedjelje borbu prolazi i Sin Božji, koji je u snazi Duha postao dionikom optuženičkoga postupka ne bi li potvrdio istinu o onome tko on jest. Krist borbu svoje pustinje izdržava unatoč zvijerima, a služe mu anđeli. To očituje da je pustinja uvijek odrazom napetosti ljudske duhovne borbe. U pustinji se uvijek nanovo hoda posred zvijeri uz obilnu potporu anđeoske zaštite. Markov tekst duhovna stanja i borbu s kojom se Krist suočava ne opisuje na konkretan način, kako to čini Matej u svojem evanđelju. Kod Mateja pak postaje jasno da su zvijeri zapravo kušnje, duhovna stanja borbe i preobrazbe: žudnja za hranom, novcem, slavom i čašću. Te neuredne ljudske želje Krist u snazi Duha nadvladava te biva potvrđen istinskim Sinom Božjim.
Vjera u evanđelje je presudna
Borba u snazi Duha, kako se vidi u Markovu evanđelju, Krista osposobljava za navještaj evanđelja. Tek će čovjek istinski dotaknut Bogom u snazi osobne preobrazbe kroz proces kušnje moći autentično navijestiti novine kraljevstva Božjega. Takav čovjek s jasnoćom razumije istinsku potrebu za obraćenjem i povjerenjem evanđeoskoj poruci.
On se više ne vrti u krugu svojih nekadašnjih pitanja o smislu obraćenja; jer iskusio je da je Bog živ i da je istinski smisao života put prema potpunomu sjedinjenju s Bogom.
Na putu vlastitoga čišćenja misli i želja čovjek za vrijeme ovozemaljskoga života biva potpomognut evanđeljem. No od presudne će važnosti biti vjera u evanđelje; vjera da je evanđelje prikaz istinskoga puta dolaska do Boga. Čitajući i meditirajući evanđeoske tekstove u trenutcima tišine i odmaknutosti od buke svijeta, vjernik dolazi do otkrića ljepote života u vjeri. Zato bi i ove godine vrijeme korizme trebalo biti vrijeme intimnijega povezivanja s Bogom u molitvi koja će počivati na osluškivanju Božje riječi ne bi li čovjek postigao istinsku preobrazbu svojega vjerničkoga bića te živio radosno svoje dane pod nebom.
