Započela je euharistija, a neki su ubrzo već u mislima odlutali na drugo mjesto. Tijelom prisutni, a duhom odsutni. Misli ih odvedu u prošlost, u budućnost. U mašti odlutaju u neki grad, u prirodu, na posao kojim se bave. Nerijetko se baš za vrijeme mise pojave negativni osjećaji, poput ljutnje, prema osobi koja ih je nečim povrijedila. Upadnu u tjeskobu i zabrinutost pa cijelo vrijeme mise razmišljaju o onome što bi ih moglo pogoditi. Slušaju Božju riječ, a nakon mise ne mogu se sjetiti ni detalja iz pročitanoga evanđelja. Gledaju i primaju Isusa, a u isto vrijeme misle »na deseto«. Zbilja, s voljom došli na misu, a kad prođe misa kao da na njoj nisu ni bili.
Rastresenost je problem svakoga vjernika. Za Evagrija Pontskoga nadvladavanje rastresenosti i briga oko sabranosti tako je važna da poručuje: »Ako želiš imati pravu molitvu, onda ćeš je naći u sabranosti. Ništa nije važnije za molitvu od sabranosti. Učini sve što možeš da je stekneš.«
Kako steći sabranost u molitvi ako čovjeka svake minute – ako ne i češće – salijeće bezbroj misli?
»S mislima što nam padaju na pamet i s osjećajima što se javljaju u nama je kao s pticama. Ne možemo spriječiti da nam ptice lete iznad glave, ali možemo spriječiti da nam naprave gnijezdo na glavi« (Ivan Golub).
»Bit molitve je u pozornosti«, govorila je Simone Weil. Pozornost nije isto što i koncentracija. Koncentracija znači usmjeriti se samo na jednu stvar, a isključiti drugu. S takvim stavom nutarnji mir se lako izgubi i mnogo dobroga propusti. Pozornost naprotiv ništa ne isključuje – ni misli ni osjećaje ni zvukove. Nema borbe protiv nečega, nego je duh otvoren, budan i potpuno svjestan sadašnjega trenutka.
»Vrijeme je već da se oda sna prenemo«, poručuje Pavao Rimljanima. Nemoguće je cijelo vrijeme svete mise biti bez rastresenosti, ali je moguće buditi se. Molitva je vrijeme kada se vježba buditi se iz sna i biti pozoran. Buditi se treba uvijek nanovo, jer svako malo odluta se u mislima, utone u san i čovjek nije nazočan. Buditi se treba kada »se uhvati« da su misli odlutale.
Učenik upita duhovnika: »Mogu li išta učiniti da doživim Boga?« »Onoliko malo koliko možeš učiniti da sunce iziđe«, odgovori duhovnik. »Čemu onda duhovne vježbe, molitva?« ponovno upita. »Da ne spavaš kada sunce iziđe«, odgovori duhovnik.
